Benigni je smijeh našao u logoru, ima ga i među migrantima
Kazalište Moruzgva i Scena Gorica u novoj komediji govore o našem brojenju krvnih zrnaca
RENATO BARETIĆ književnik i novinar
Tri Zagrepčanke i jedan migrant koji iz Sirije putuje na Zapad, to su likovi nove komedije koja od 15. listopada igra u Vidri – Ni ja ne znam kako bih reagirao da mi mala kući dovede imigranta – iskreno priznaje novinar i književnik Renato Baretić. Razgovarali smo nedavno u Velikoj Gorici, uoči probe za novu komediju “OtpisaNE” koja po njegovu tekstu nastaje u koprodukciji Kazališta Moruzgva i Gradskog kazališta – Scena “Gorica”. Baretić je ovom komedijom pobijedio na natječaju, a kako sam kaže, na pisanje su ga potakle same propozicije natječaja: – Uvjeti su bili urnebesna komedija za četiri lika, iz ženske pozicije. Dakle, mora tu biti barem jedan muškarac, na neki način razapet između tri žene. Činilo mi se, kada bih u takvu situaciju stavio migranta, bilo bi to potentan materijal za radnju. I doista je bilo tako. Poslao sam na natječaj, a oni su odlučili da je to najbolji tekst. Ispalo je da radim komediju iz civilizacijske tragedije, ali u tom ogromnom valu ljudi koji nam dolaze i prolaze, u tom moru tragedije sasvim sigurno postoji i more onog što je komično. Ovo je jedna od tih mogućih priča. Kada je Roberto Benigni rekao da radi komediju iz Auschwitza svi su se zgražali. Nemojte me krivo shvatiti, ne uspoređujem se s njim, jer on i ja se možemo uspoređivati samo po inicijalima, već pokušavam objasniti princip. Dakle, ako je moguće pronaći smijeh u koncentracijskom logoru, sigurno ga ima i među migrantima – kaže Baretić te nam otkriva kako je “zanijemio na pola minute” kada je čuo koji će glumci oživiti njegove likove.
Naše tipične malograđanke
Od same priče otkrio nam je sljedeće: – Glavni je junak migrant. Dvije je godine studirao medicinu u Beogradu, a trebala mi je ta finta jer mora ga se nekako razumjeti na sceni. To mu je kod hrvatskih gospođa koje mu pomažu već u startu negativna komponenta. A one su, ajmo to otvoreno reći, naše tipične malograđanke. U život im je upao jer ga je kći jedne od njih pokupila na cesti u Zagrebu i dovela kući kako bi mu pomogla – objašnjava, a na pitanje je li to zapravo priča o našim karakterima kaže: – O da, jer te su dvije žene paraziti ovog društva. Jedna je na vječitom bolovanju i još se žali na doktoricu koju stalno pita za mito. Druga je njena susjeda, ima
braniteljsku mirovinu pokojnog muža i ne mora raditi. To jest priča o našim karakterima, ali to je baš kao i priča o stereotipima. Oni ne bi postojali da ne postoji njihova podloga. A kada su migranti u pitanju, jasno je da kod nas ne postoji razlog za paranoju, ali razloga za oprez i umjerenu zabrinutost definitivno ima. Na žalost, to je tako. Volio bih da i na te ljude možemo gledati kao na turiste, ali ne možemo. Glumici Kseniji Marinković pripala je uloga žene na vječnom bolovanju o čemu kaže: – Gospođa dobro iskorištava socijalni i zdravstveni sustav Hrvatske. U sedam godina radila je tri mjeseca. No ima kćer aktivisticu koja doma dovodi pse, mačke i ljude... Ecija Ojdanić glumi njenu susjedu: – Ja glumim tu udovicu koja ima muževu mirovinu koja je dobivena na, recimo to tako, suspektan način. Ali ona je dobra, draga, vesela.. I mi joj oprostimo. Tako se zapravo često ponašamo u životu i zanimljiv je taj odnos između nje i njene najbolje prijateljice. One žive u tom potpuno pasivnom mirnom svijetu koji se jako uzburka kada u njega dođe migrant. I svaka od njega nešto očekuje. A malo dobije. Sigurna sam da će publika ovdje dobiti mogućnost da preispita svoj odnos prema ovim temama i da će, kada izađe iz kazališta, promisliti o ovoj priči. Ona govori o našoj ksenofobiji, brojenju krvnih zrnaca, neprihvaćanju drugih rasa, vjera... Ovo je komedija koja nam na lijep način baca u lice istinu o tome kako smo postali parazitsko društva i kako upravo tako pasivno dopuštamo da nam se događa to što nam se događa. Npr., ako je premijer zgodan, onda može i krasti – govori i objašnjava zašto u Kazalištu Moruzgva koje je sama pokrenula obožava upravo takve tekstove:
Nakon pauze poziv najboljih
– Volim praizvedbe, volim nove tekstove. Kroz njih možemo progovarati o tim bolnim temama našeg društva. S dvije iskusne glumice na sceni je i dvoje mladih: Erna Rudnički, istinski sretna zbog nove uloge jer, kako sama kaže, imala je dulju pauzu nakon Akademije, a onda je stigao poziv za rad s najboljima, te Slavko Sobin, koji u svojoj ulozi malo govori te kaže da nije imao muke s ekavicom, tek strah zbog toga što je svoj lik “uhvatio” na prvu. Redatelj je predstave Nikola Zavišić, međunarodno etablirani redatelj mlađe generacije kojem je ovo prva režija u Zagrebu nakon što je radio u kazalištima u Osijeku i Virovitici.
Ona je dobra i vesela. Hoćemo li joj oprostiti što je “zamračila” mirovinu branitelja?