Vratimo 30. svibnja, on je ljudima prirastao srcu!

Najgore je što je građanima već postalo svejedno. Ovakvom odnosu prema državnim praznicima kumovali su Mesić i Račan 2000.

Nedjelja je, 8. listopada. Nedjelja kao gotovo i svaka druga. Ova je jesenska, tmurna, prohladna, ali ni po čemu nešto drukčija od drugih. Osim što je jučer Hrvatska proslavila Dan neovisnosti! Proslavila? Ma nije ni proslavila! Jedva je i obilježila taj državni praznik. Jer da nije bilo pokoje izvješene zastave, polaganja vijenaca, čestitki, tko bi rekao da je jučer bio državni praznik koji bi u drugim zemljama bio nadasve svečano proslavljen, i to na vidljiv način. Još kad se uzme u obzir kako je Hrvatska krvavo i teško u ratu obranila svoju neovisnost, svoju slobodu, tim je tragičnije i mučnije kad danas gledamo kako se u domovini gotovo bez emocija i posebnog žara obilježavaju najvažniji datumi naše najnovije prošlosti. Ali ima tome dva najvažnija razloga. Jedan svakako leži u činjenici da su ljudi teško razočarani životom u domovini. U prvom su redu teško razočarani političkom elitom, sveukupnom elitom, koja je državu bacila na koljena. Iako bi se moglo reći i to da je vlast onakva kakvu je biramo. Ili, kakav narod, takva vlast. To je sve demokratsko sazrijevanje. No neosporno je da su mnogi ljudi razočarani, od branitelja, od ljudi koji su na bilo koji način na vlastitoj koži osjetili ratna zbivanja, do najmlađih generacija, koje danas već u osnovnoj školi govore kako namjeravaju otići iz zemlje jer da je vani bolje. Znači, na djelu je opće razočarenje, apatija, depresija, o čemu svjedoče i ankete u kojima tri četvrtine ispitanih govore kako zemlja ide u krivom smjeru. No kako taj krivi smjer ispraviti, ima puno rješenja, prijedloga, ideja, ali nikako da se nađe netko tko će okrenuti kormilo. Nema političke hrabrosti! Ljudima se jednostavno zgadila politika, zgadilo im se sve, zgadilo im se kad iz dana u dan gledaju i slušaju kako su pojedinci i grupacije državu iskoristili za vlastito bogaćenje, državu koristili kao bankomat. I još gore od toga, kad vide da sustav nije funkcionirao, da se ne sankcioniraju takvi kako treba, da je politička korupcija na svim stranama, i ne samo politička, da se ne može gotovo ništa postići bez nepotizma, političkih veza, stranačkih iskaznica, i da dvije trećine života u zemlji ovisi o državi i dobroj volji onoga tko drži poluge vlasti. U takvoj državi, s takvim stanjem, koje je produbljeno još i teškom gospodarskom krizom, gdje su ideološke podjele nikad veće, ne može se očekivati ni neki drukčiji odnos prema državnim praznicima. Ljudima je postalo svejedno. To je nešto najgore što se može dogoditi. No ovakvom odnosu prema Danu neovisnosti, ali i prema Danu državnosti 25. lipnja, kumovala je politika detuđmanizacije koju su počeli provoditi Mesić i Račan nakon izbora 2000. godine, kao i njihovi politički sateliti. Dok je dotad kao Dan državnosti bio uvriježen 30. svibnja, kao dan kad je zasjedao prvi višestranački izabran Hrvatski sabor, Mesićevo i Račanovo društvo tražilo je način kako da na svakom koraku raskine s Tuđmanovim dobom. Kako je na prvim višestranačkim izborima pobijedio HDZ, trebalo je promijeniti Dan državnosti. I onda se našao pokojni liberal Ivo Škrabalo koji je počeo šarati po kalendaru, i to je njegovo šaranje izazvalo takvu pomutnju da ona traje do danas. Jer u narodu nije zaživio kako treba ni jedan praznik, ni onaj 25. lipnja, ni jučerašnji 8. listopada. Kao nešto se slavi, oni najdomoljubniji slavit će bez obzira na sve, ali velikoj većini ljudi ti dani ne znače ništa posebno, osim ako su neradni, pa imaju manje posla, i više zabave i odmaranja. I po mogućnosti, spajanje s vikendom. Stoga se slažem s Vladimirom Šeksom, koji već godinama govori kako sve treba vratiti na staro. Ja se slažem ne zbog Šeksa, i ne zbog HDZ-a, nego zbog činjenice da je i danas 30. svibnja ljudima jače ostao pri srcu, nego sve kasnije promjene. Usto, što će nam toliko praznika? Odgovorna vlast, kakvu zagovara Andrej Plenković, trebala bi i na tom pitanju napraviti rez, te prorijediti datume državnih praznika koji su neradni. Treba nam natrag 30. svibnja, a 25. lipnja i 8. listopada mogu biti spomen-dani, no ne i neradni dani. Za Hrvatsku i njezino obilježavanje najvažnijih datuma iz suvremene povijesti dovoljna su samo dva datuma – 30. svibnja i 5. kolovoza kao Dan pobjede. Ni oni dodaci iza Dana pobjede nemaju smisla, osim što su običan politički kič i političko nepotrebno dodvoravanje. Što ima više i bolje od toga da slavimo Dan pobjede? Tuđmana se više nitko ne odriče. Zato, vratimo 30. svibnja!

Kad se uzme u obzir kako je Hrvatska krvavo i teško u ratu obranila svoju neovisnost, svoju slobodu, to je tragičnije i mučnije kad danas gledamo kako se u domovini gotovo bez emocija i posebnog žara obilježavaju najvažniji datumi naše najnovije prošlosti... i nikako da se nađe netko tko će okrenuti kormilo