Ekskluzivno: izvaci iz nagrađivane biografije Rosemary Sullivan “Staljinova kći: Neobičan i buran život STALJINOVA DIVLJA KĆI
Ušetala je u američku ambasadu u Delhiju i rekla: Ja sam Staljinova kći i ne vraćam se u SSSR
Zaljubila se u Indiju i zatražila dopuštenje da ostane. Zahtjev joj je odbijen. “Kremlj me smatra državnim vlasništvom”, kazala je s gnušanjem
Službeniku CIA-a predala je rukopis s naslovom ‘Dvadeset pisama prijatelju’. Bila je to knjiga o odrastanju unutar kremaljskih zidina U sedam navečer 6. ožujka 1967. pred otvorenim dvorišnim vratima američke ambasade u Aveniji Shantipath u New Delhiju pojavio se taksi. Pod budnim nadzorom indijske policijske straže polako je nastavio voziti kružnim prilazom zgradi. Putnica na stražnjem sjedištu kroz prozor je gledala veliki kružni bazen koji se ljeskao u sutonu. Nekoliko pataka i gusaka još je plivalo među mlazovima vode što su se podizali s njegove površine. Pročelje ambasade bilo je načinjeno od perforiranih betonskih ploča, što je zgradi davalo lagan, prozračan izgled. Putnica je primijetila koliko se to razlikuje od sive i hladne zgrade sovjetske ambasade iz koje je upravo izišla. Ovo je dakle Amerika.
Ni traga o njoj
Svetlana Alilujeva popela se širokim stubama i zagledala se u američkog orla ugrađenog u staklenim vratima. I dosad, sve važne odluke u svome životu donijela je brže-bolje. Čim je prešla preko praga, znala je da će njezin stari život za nju biti nepovratno izgubljen. Nije imala nikakve dvojbe da će joj se gnjev Kremlja ubrzo sručiti na glavu. Osjećala se punom prkosa. Osjećala se užasnutom. Službenik CIA-e Robert Rayle izveo je Svetlanu iz Indije prije nego što su Sovjeti otkrili njezin bijeg Donijela je najvažniju odluku u životu; pobjegla je, ali nije imala pojma u što. Nije oklijevala. Čvrsto stisnuvši mali putni kovčeg u jednoj ruci, drugom je pritisnula zvono. Vrata joj je otvorio mornarički oficir zadužen za prijem stranaka, Danny Wall. Spustio je pogled i ugledao sitnu ženu koja je stajala pred njim. Bila je u srednjim godinama, uredno odjevena, neupadljiva. Upravo joj je namjeravao reći da je ambasada zatvorena kad mu je pružila putovnicu. Problijedio je. Zaključao je vrata za njom i odveo je u malu susjednu prostoriju. Tada je nazvao Roberta Raylea, drugog tajnika ambasade, koji je bio zadužen za “upadače” – prebjege. Rayle je bio vani, ali kada je nekoliko minuta poslije uzvratio poziv, Wall mu je dao tajni ključ koji je značio da je u ambasadi sovjetski emigrant. To je bilo zadnje što je Rayle očekivao da se može dogoditi tog ponedjeljka, jedne mirne večeri u indijskoj prijestolnici. Kad je Rayle stigao u ambasadu u devetnaest sati i dvadeset pet minuta, odveden je u prostoriju u kojoj je sjedila jedna žena i razgovarala s konzulom Georgeom Hueyem. Čim je Rayle ušao, okrenula se k njemu, i gotovo prvo što mu je rekla bilo je: “Pa, vjerojatno mi nećete vjerovati, ali ja sam Staljinova kći.” Rayle je pogledao diskretnu, privlačnu ženu bakrenaste kose i svijetloplavih očiju koja mu je spremno uzvratila pogled. Nije odgovarala njegovoj predodžbi Staljinove kćeri, premda ni sam nije točno znao kakva je to pre-
dodžba. Pružila mu je sovjetsku putovnicu. Odmah je ugledao ime: građanka Svetlana Josifovna Alilujeva. Josifovna je bio točni patronim, koji znači “Josifova kći”;. U glavi je pretresao mogućnosti. Možda je sovjetska krtica; možda je dvostruki agent; možda je luda. Zabezeknut, George Huey ju je upitao: “Vi dakle tvrdite da vam je otac Staljin? Mislite onaj Staljin?” Kao službenik zadužen za upadače iz sovjetskog bloka, Rayle je imao zadatak potvrditi njezin identitet. Nakon kratkog razgovora ispričao se i otišao u komunikacijski centar ambasade, odakle je poslao telegram središnjici u Washingtonu zahtijevajući sve dosjee o Svetlani Josifovnoj Alilujevoj. Za sat vremena dobio je odgovor: “Nema tragova”. Ondje ništa nisu znali o njoj – ni CIA, ni FBI, ni Državno tajništvo nisu imali nikakvih dosjea. Vlada SAD-a nije čak ni znala da Staljin ima kćer.
Nacionalna relikvija
Dok je čekao odgovor iz Washingtona, Rayle je ispitivao Svetlanu. Kako to da je u Indiji? Ona je tvrdila da je otišla iz SSSR-a 19. prosinca obaviti jedan ceremonijalni zadatak. Sovjetska vlada dala joj je specijalno dopuštenje da otputuje u Indiju kako bi prosula pepeo svojega “supruga”; Brajesha Singha u Ganges u njegovu rodnom selu – Kalakankaru u Uttar Pradeshu – prema zahtjevima hinduističke tradicije. Ogorčeno je dodala kako je Aleksej Kosigin, predsjednik Ministarskog vijeća, osobno odbio njezin zahtjev da se uda za Singha zbog toga što je stranac, ali nakon njegove smrti dopušteno joj je odnijeti njegov pepeo u Indiju. U tri mjeseca svog boravka u Indiji zaljubila se u zemlju pa je zatražila dopuštenje da ostane. Zahtjev joj je odbijen. “Kremlj me smatra državnim vlasništvom”, kazala je s gnušanjem. “Ja sam Staljinova kći!”; Rekla je Rayleu da joj je, pod sovjetskim pritiskom, indijska vlada odbila produžiti vizu. Rekla mu je da joj je dodijalo biti “nacionalna relikvija”, i da se ne želi vratiti u SSSR. Zatim ga je odlučno pogledala i ustvrdila kako je došla u američku ambasadu zatražiti od vlade Sjedinjenih Država politički azil. Iz svega toga Rayle je mogao zaključiti samo to da ta staložena žena vjeruje u ono što govori. Od- mah je shvatio kakve bi političke implikacije imala njezina priča ako je istinita. Ako je doista Staljinova kći, ona je članica sovjetske kraljevske obitelji. Njezino odmetnuće bio bi težak psihološki udarac za sovjetsku vladu, koja će učiniti sve da je vrati sebi. Američka bi se ambasada našla usred političkog vrtloga. Rayle je i dalje bio sumnjičav. Upitao ju je zašto njezino prezime nije Staljina ili Džugašvili, kao očevo. Objasnila je da je 1957. promijenila prezime iz Staljina u Alilujeva, uzimajući djevojačko prezime majke Nadežde, što je pravo svakog sovjetskog građanina. Zatim ju je upitao gdje boravi. “U gostinjskoj kući sovjetske ambasade”, odgovorila je, koja se nalazila samo nekoliko stotina metara dalje. Kako je uspjela izići iz sovjetske ambasade a da je nitko nije opazio? “Većina je na velikom dočeku priređenom u povodu posjeta sovjetske vojne delegacije, a ostali slave Međunarodni dan žena”, odgovorila je. Zatim ju je upitao koliko ima vremena prije nego što će u gostinjskoj kući netko zapaziti da je odsutna. Možda čak oko četiri sata, rekla je, jer će svi biti pijani. K tome, očekuju je u obitelji T. N. Kaula, bivšega indijskog ambasadora u SSSR-u. Odjednom je dodala, u panici: “Moram nazvati njegovu kćer Preeti, da je obavijestim da ne dolazim.” Za Raylea je to bila prilika da je podvrgne malom testu. Odvratio je: “U redu, dopustite da okrenem broj za vas.” Potražio je broj, okrenuo ga i pružio joj slušalicu. Slušao je kako objašnjava T. N. Kaulu i njegovoj kćeri kako neće moći doći na večeru jer je boli glava. Poslala je srdačne pozdrave oboma. Zatim je dala Rayleu izlizan svežanj papira. Posrijedi je bio rukopis napisan na ruskom, s naslovom Dvadeset pisama prijatelju, koji je nosio njezino ime. Objasnila je da se radi o osobnoj knjizi sjećanja o odrastanju u Kremlju. Ambasador Kaul, s kojim su se ona i Brajesh Singh sprijateljili u Moskvi, uspio je iznijeti rukopis iz SSSR-a u siječnju prošle godine. Vratio joj ga je čim je stigla u New Delhi. To je bio zapanjujući podatak: Staljinova kći napisala je knjigu. Što bi ona mogla otkriti o njezinu ocu? Rayle je upitao može li izraditi kopiju, i ona je pristala. Zatim je napisala, prema njegovim napucima, formalni zahtjev za politički azil u Sjedinjenim Državama i potpisala dokument. Kad ju je Rayle upozorio da joj u ovom trenutku ne može obećati da će dobiti azil, Svetlana je pokazala koliko je politički promućurna. Odgovorila je da “ako joj Sjedinjene Države neće moći ili htjeti pomoći, ne vjeruje da će ikoja druga zemlja s predstavništvom u Indiji biti voljna to učiniti”.
Majstorica manipulacije
Budući da je čvrsto odlučila ne vratiti se u SSSR, jedina mogućnost koja bi joj u tom slučaju preostala bila bi da “potanko i otvoreno” ispriča svoju priču medijima i tako pokuša steći javnu podršku u Indiji i Sjedinjenim Državama. Odbijanje da se pruži zaštita Staljinovoj kćeri ne bi dobro odjeknulo u njegovoj zemlji. Svetlana je znala kako funkcionira politička manipulacija. To je učila cijeli život. Rayle je odveo Svetlanu u prostoriju na drugom katu, ponudio joj šalicu čaja i aspirine za glavobolju koja ju je počela mučiti, i zatim joj je predložio da napiše izjavu – kratku biografiju s objašnjenjem zbog čega je odlučila emigrirati. Nakon toga se ponovo ispričao, tvrdeći da se mora savjetovati s nadređenima. Američki ambasador Chester Bowles te je noći ležao bolestan pa se Rayle pješke uputio k njemu u pratnji načelnika CIA-ine postaje. Ambasador Bowles kasnije je priznao da se nije htio osobno sastati sa Svetlanom zbog mogućnosti da se radi o običnoj luđakinji. U prisutnosti Bowlesova specijalnog pomoćnika Richarda Celestea, razgovarali su o nastaloj kriznoj situaciji. Rayle i njegovi nadređeni shvatili su da neće imati vremena provjeriti Svetlanin identitet prije nego što Sovjeti otkriju da je nema. Bowles je smatrao da Sovjetski Savez ima toliki utjecaj na indijsku vladu, koju je opskrbljivao vojnom opremom, da će, ako se sazna da je Svetlana u američkoj ambasadi, indijske snage zahtijevati njezin izgon. Ambasada će je morati izvući iz Indije.
Članovi Planinarskog društva Sveti Jure iz Zagvozda vratili su se nakon mjesec dana koliko je trajalo osvajanje vrha na 6476 m U Zagvozdu je priređen veličanstven doček članovima ekspedicije Vlaji na Himalaji koji su se popeli na Mera Peak, visok 6476 metara. Kombi s “himalajcima”, članovima Planinarskog društva Sveti Jure iz Zagvozda, dočekali su HGSS-ovci, planinari i nekolicina prijatelja na naplatnim kućicama na izlazu s autoceste, a kada su s upaljenim rotirkama u koloni došli na Trg glumaca, dočekale su ih upaljene bengalke. Orila se pjesma “Svijet voli pobjednike”, brisale su se suze radosnice, padali su poljupci, zagrljaji i čestitke njihovih supruga, djece, roditelja, rodbine i prijatelja... Suze nije mogao zadržati ni naš najslavniji alpinist Stipe Božić, koji je s Vedranom Mlikotom godinu dana pripremao Vlaje za ekspediciju, prije mjesec dana krenuo s njima, ali zbog zdravstvenih razloga odustao prije osvajanja vrha i vratio se u Split. – Vlaji su bili odlični. Na Himalaju se popelo njih 12, velika većina iz Zagvozda, što je fantastično za ovo malo mjesto koje se već istaknulo manifestacijom Glumci u Zagvozdu. Oni su pokazali da se u maloj sredini može živjeti kvalitetno, njihovo mjesto opet je napravilo senzaciju! – oduševljen je Stipe Božić.
Ljudi od kamena
Kaže da su se Vlaji super snašli na Himalaji. – Oni su očito ljudi od kamena. Slušali su tuđa iskustva, primijenili ih, bili su spremni, disciplinirani i željni uspjeha. Drugi put oni će voditi mene, toliko su dobri – rekao je Stipe Božić. Najnestrpljivija su, naravno, bila djeca. “Dobro došao, tata”, dodavali su jedan drugom transparent izvirujući na cestu i iščekujući kombi. – Teško je bilo ovih mjesec dana otkako mi je suprug otišao. Teško i dugo, iako se trudio javljati svaki dan preko društvenih mreža. Imamo četvero djece, svi su mali i, moram biti iskrena, loše sam primila vijest da želi ići. Ali, taj sam teret preuzela i podnijela i sada sam, kad je sve prošlo, uzbuđena, ponosna na njega i nevjerojatno se dobro osjećam. Neka malo dođe k sebi, a onda mu žena ide na odmor. Ne znam još kamo, na Bled – uz smijeh nam je rekla Dobrila Kristić, supruga “himalajca” Stipe. Anita Lišnjić dočekala je supruga Gorana okružena s troje njihove djece. – Bilo je puno obveza pa je vrijeme prošlo i brzo i sporo. Djeca nam imaju devet, šest i dvije godine, nedostajao im je tata. Sada su se, dok su čekali da dođe, skroz povukli u sebe, uzbuđeni što se vraća – rekla nam je Anita, čiji je suprug prije odlaska javno izjavio da mu je žena prava heroina što mu je omogućila ostvarenje životnog sna. – Evo nas nakon 27 dana ponovno u Zagvozdu. Vratili smo se iz Nepala obogaćeni prekrasnim dojmovima. Iscrpljeni smo, skinuli smo po koje kilo, ja sam mršaviji pet. Gore se jede riža na sto načina. Jedva smo čekali da se vratimo na svoju spizu.U Nepalu mi se jedino nije svidjela hrana, a priroda, ljudi, gostoljubivost, prijateljstvo na ekspediciji, sve je bilo super. Najviše su mi nedostajala djeca, najmlađi me sin ovako neobrijana nije ni prepoznao. Ali, obitelj mi je bila inspiracija da sve završim – ispričao je tata Goran Lišnjić kojeg sin, nakon što ga je prepoznao, nije ispuštao iz zagrljaja.
Želja vodi do uspjeha
– Temperatura je bila dva stupnja i padao je snijeg kada smo se popeli na vrh. Najteže nam je padao nedostatak kisika, hvatala nas je visinska bolest, ali izdržali smo. Ne mogu reći da nije bilo teško. Viki Grošelj, slovenski alpinist koji nas je pratio do vrha, rekao nam je da su i sportaši izloženi visinskoj bolesti. Hvala Bogu, prošlo je – kaže Goran koji se ponosi što je Vlaj i što je bio na Himalaji. – Bilo je poučno, ali i teško, pamtit ću jedinstvo i izdržljivost. Čovjek ima granice i, kada im priđeš bliže, puniš se životnom energijom. Došao sam pozitivniji i bolji nego što sam bio, dvostruko – kaže Tonči Čagalj. Nakon fešte i odmora već danas bit će na svojem radnom mjestu na tunelu Sveti Ilija. Vlaji su se vratili iscrpljeni, bradati, mršavi i zadovoljni. – Bilo je jako teško. Zrak je razrijeđen, teško je disati, ali svi smo žarko željeli i uspjeli smo. Hrana je skromna, ekipi je najviše smetala riža – rekao je Mlikota, koji priznaje da su nosili sa sobom 40ak kilograma suhe hrane: pršuta, pancete i čvaraka pa im nije falilo “kripnosti”. A da nadoknade izgubljene kalorije, pobrinuli su se njihovi Zagvožđani. Krčkao se čobanac od divljači u kazanu za 200-tinjak porcija, a na ražnju se vrtjelo sedam odojaka. – Od Zagvozda nikad ne znaš što možeš očekivati, a opet znaš sve. Ovo su jedni od najboljih ljudi na svijetu, tu doček ne može omanuti – kaže Mlikota.
Jela se riža na sto načina, ali pomogli su i pršut, panceta i čvarci koje su nosili sa sobom Padao je snijeg kad su se popeli, teško se disalo jer nije bilo kisika, ali sve su svladali