Otkrivši Evropu, shvatio sam da smo kožari na periferiji bogatstva

Carstvo jednakosti nastavljalo me progoniti. “Povijesna” solidarnost jest prijevara, pakao bijednih nastavit će se u beskonačnost... Uvijek će biti onih koji dobro žive i onih koji pate u siromaštvu

ogađaj koji ću sada opisati zbio se nakon odlaska s Gaze. Ne znam kada se to dogodilo, ali u jedno sam siguran: nismo više na Gazi, nego u zgradurini Prve hrvatske štedionice. Jesam li u prvom, drugom ili trećem razredu pučke škole, ne znam. Uz najbolju volju, vrijeme ne mogu odrediti. Anegdota o kojoj je riječ uvodi u strukturu mog bića jednu novu kategoriju koja će (kao kategorija rascjepa) u njoj ostati zauvijek. Definiram je kao solidarnost s Drugim koji je potlačen, Solidarnost s izrabljivanim. Da bi bio jasniji njezin nastanak, moram nešto detaljnije reći o antitezi koja oduvijek živi u meni. Iz svega što sam do sada ispričao vidljivo je da me privlačila snaga i da sam svoju slobodu često pretvarao u vitalnost blizu grubosti; osjećam gotovo imperativnu potrebu da se nametnem i da Drugog podredim sebi. Dinamičnost mog Ja toliko je snažna da Drugog i Svijet želim jednostavno uvući u sebe i stvoriti jedinstvo te tako prevladati egzistencijalni rascjep.

Masa izašla iz pakla

S druge strane (kao što sam već spomenuo) postoji svijest o Drugom kao o Ja: i Drugi je isto što i Ti. Ovaj unutrašnji elan prema Drugom i prema poštovanju Drugog, osjećaj odgovornosti za Drugog i za sve oko sebe, isto je toliko intenzivan koliko i želja za snagom. Nietzscheov nadmoćni (“nadčovječni”) Antikrist i evanđeoski Krist Ljubavi u jedinstvu. Bolna razbijenost. Čista muka. Katolicizam i bolest potencirali su kod mene svijest o Drugom i brigu za njega. Bio sam vjernik i Bog mi je govorio da trebam ljubiti bližnjeg kao samog sebe. Kristova muka i žrtvovanje za čovjeka bili su nešto najljepše što sam znao: literatura nad literaturama... Vidio sam mnogo bijede oko sebe, a prosjaci koji su nijemo stajali pred crkvom bijahu živi prst upren u nepravdu i privilegije. Kao dječak spuštao sam glavu pred njima, ne usuđujući se pogledati u njihove oči. Uz katolicizam, bolesni su ljudi najviše učinili da vidim Drugoga. Nisam mogao podnijeti jauke, rane, krv koja se zgrušava, tuberkulozni kašalj, odrezane dojke, deformirana lica, sljepoću, gluhoću, ruke bez prstiju, svijanje tijela. Vikao sam bezglasno, to sam ja, to sam ja. Drugim riječima, katolicizam i bolest, duh i tijelo, učili su me jednakosti i poticali da preko jednakosti pokušam doći do Cjeline u kojoj će se Ja i Drugi skladno sjediniti... Kategorija solidarnosti s Drugim živjela je već u meni, ali ju je ovaj događaj dignuo do solidarnosti s potlačenima, do bratstva s eksploatiranima. Karlovac je imao nekoliko tvornica kože. Nikada me nije zanimalo koliko radnika u njima radi i što rade, bilo je to izvan mog svijeta. Tog popodneva kada se ovaj događaj zbio, slučajno sam se našao na cesti kojom je išla kompaktna masa ljudi. Njih nema mnogo, četiristo, možda petsto. Vidim da su to radnici, kožari. Oni idu prema meni i ja se sklanjam s puta. Idu dosta brzo i viču. Strašno viču, nose transparente. Povlačim se što dalje mogu jer oni zauzimaju cijelu cestu, idu u osmeroredu i urlaju. Dolaze blizu, na desetak metara, užasno smrde. Smrde po koži, po blatu, po zmazanoći, po znoju, po iznošenim odijelima, po nečisti, po bijesu. Svi su crni, imaju grozne ruke, kvrgave i masne šape s debelim prstima, kose žena lepršaju kao kite na crnim zastavama. Lica su iscrpljena, mišice monstruozne, usta otvorena, zubi im manjkaju, glasovi nerazgovijetni, oči izbuljene, žile na vratu napete, odjeća pohabana, slični su strašilima i vješticama, ali je korak čvrst i tvrd, red neprobojan. Prolaze mimo mene, sve to ne traje dugo, možda trideset sekundi, možda minutu-dvije. To nije povorka u kojoj se mogu vidjeti pojedinci, nego masa koja kreće kao kugla. Strah me je - što