Hrvatski Srbi između sumnje u lojalnost vlastitoj naciji i matičnoj državi
taro, neiscrpno i neriješeno pitanje: kako biti Srbin u Hrvatskoj, opet je na dnevnome redu. Obično je to prvi signal ili simptom da u hrvatsko-srpskim odnosima nešto opet nije uredu kad države odgađaju najavljene posjete, svode komunikaciju na međusobna optuživanja i bacaju u vodu vlastita obećanja o pomirenju. Nekoliko spomenika krivim ljudima i nekoliko spomen-ploča s krivim sadržajem, servirane javnosti u umaku od neumjerenih i nepromišljenih izjava, začas podsjete koliko je Miroslav Krleža bio u pravu kad je govorio o tome koji je „ključni problem“(u) Hrvatskoj (srpski). Svaki put kad se obnovi politička vatra između Zagreba i Beograda, hrvatski Srbi su ili tema ili meta ili okidač; bili bi u položaju jadnoga magarca preko koga se konji tuku da i sami u posljednja dva hrvatsko-srpska sukoba nisu bili ili u sedlu ili pod kopitima. Koliko se sudbina igrala s njima, toliko su se i oni igrali s njome. Gleda li se na tu manje-više (o)tužnu hrvatsko-srpsku povijest kao na trgovinu ljudima i idejama, bilanca je dosta mješovita; obično bi, kao u svim velikim povijesnim igrama, počinjala dramom, a nastavljala, ili završavala, tragedijom. Kad je politika izbacivala na površinu svoje neriješene kontradikcije, bilo je redovito žrtava na svim stranama: Srbi su u Hrvatskoj svaki put bili među većim žrtvama, i kad je ustaška država svoj zločinački karakter iskaljivala i na njima i kad su ih miloševićevske velikosrpske vlasti varale da će živjeti u jednoj državi, (na)huškale na pobunu protiv (demokratske) hrvatske države i ostavile na cjedilu. Hrvatsku pobjedu, njen srpski dio u jednome dijelu još uvijek, politički barem, doživljava kao svoj poraz, i odbija sudjelovati u javnoj manifestaciji s pobjednicima. Politika se ne može vagati da se odredi koliki je taj dio, veliki ili mali, ili srednji, što se, inače, pokušava prodati na različitim tezgama i pazarima: previše je, i netočno, reći da su se svi hrvatski Srbi digli protiv Hrvatske, a premalo, i jednako netočno, da se nitko nije digao; a između toga Svi i Nitko, postoji tisuću kombinacija s kojima se politika opet poigrava, i proizvodi nove napetosti umjesto smirenja. Kako, pak, hrvatska strana, kao i svi drugi pobjednici, (pre) naglašava svoju pobjedu, ili ne gasi stare vatre iz kojih nastaju novi požari, to se hrvatskim Srbima opet nude pokrovitelji iz Beograda, uglavnom isti, ili iz iste političke obitelji, koji su 1991. izveli agresiju na Hrvatsku, a da to ni danas ne znaju. Nije posrijedi amnezija, zna Vučić kakav je vuk zavijao u Glini, a Dačić što je sve radio njegov mentor; posrijedi je politika koja se u pitanjima srpsko-hrvatskoga pomirenja nastavlja ponašati kao krava koja nikako ne uspijeva napuniti vjedro.
Nisu skinuli ratne kostime
Iz perspektive Velike Srbije koja, očito, još postoji u nekim glavama koje se nisu dovoljno ohladile, možda i u srcima, vidi se samo mala Hrvatska, neznačajnija od Srbije. A u njoj, opet, ustaške sablasti, ili sablasti ustaštva, i gdje ih ima, a pogotovo gdje ih nema. Dovoljno je da netko iz hrvatskoga državnog vrha – koji, inače, nije osjetio miris baruta da bi morao braniti vlastitu ratnu prošlost – digne glavu ili podigne glas pa da iz Beograda dolete projektili iz ideoloških topovnjača i političkih haubica miloševićevske provenijencije (taj nemušti jezik razumiju i Hrvati i Srbi), zaostalih iz ratova iz 90-ih godina prošloga stoljeća; koga briga što ranjavaju uglavnom one koje tobože brane! Srbi u Hrvatskoj teško mogu imati ikakvu
Kad se nastavlja toplo-hladna faza među državama, tada se produljuje nepravedna psihoza usuda hrvatskih Srba. Na jednoj je strani sumnja u vjernost matičnoj naciji, na drugoj sumnja u lojalnost matičnoj državi
Piše Mirko Galić korist od Samarićana iz Srbije koji i jednoj crkvenoj svečanosti oduzimaju nadu, pljuju u pijat s pohvalama novom dalmatinskom episkopu i zameću kavgu tamo gdje bi se danas trebao razvijati ekumenizam vjera da bi se sutra razvijalo pomirenje naroda. Slati ministra obrane ili ministra vojske po staroj titularizaciji, među svete ljude, bilo bi bogohulno da dotični ministar i nije piroman, kao što Vulin, dokazano, jest. Što ratoborni političari, koji lažno govore o miru, ne puste djecu Božju da barem oni međusobno mirno žive? Srbijanske vođe još nisu skinule sa sebe ratne kostime; neki s kokardom, neki s Miloševićevom zvijezdom, paradiraju i u svečanim prilikama, što znači da im dobro pristaju. Paternalistički odnos prema Srbima u Hrvatskoj više je smokvin list koji ne može skriti stidne zone srbijanske politike koje srpsku zajednicu drži kao taoca za svoje nove manipulacije ili monetu za potkusurivanje u odnosima s Hrvatskom, umjesto da rješava njihove mnoge izazove i probleme suživota s Hrvatima, od posla do povjerenja, od siromaštva do pomirenja. Kako se nastavlja toplo-hladna faza među državama, tako se produljava nepodnošljiva, nepravedna i neodrživa psihoza kolektivnog usuda hrvatskih Srba: za Beograd nisu dovoljno dobri, nisu pravi i veliki Srbi, kad su mogli izgubiti rat i kad se Srbija mora toliko za njih zauzimati, a za Zagreb su loši i preveliki Srbi kad nisu htjeli hrvatski i još uvijek idu po instrukcije u Srbiju. Na jednoj je strani sumnja u vjernost matičnoj naciji, na drugoj sumnja u lojalnost matičnoj državi. Teslin(sk) a formula o hrvatskoj domovini u srpskome rodu još lako zapada u krizu; znači da je krhka, da nije dovoljno srasla u novu konstrukciju država. U posljednjem ratnom iskušenju, jedan dio Srba, opet je teško reći koliki, nije u hrvatskoj državi, koja se obnavljala demokratskim putem i voljom naroda, vidio svoju domovinu; jedan dio Hrvata, u pobjedničkoj euforiji, gledao je na srpski (na)rod kao na opasnost za Hrvatsku: što manje, to bolje! I taj je put vodio u katastrofu. Prvi hrvatski Poglavar tražio je svoga Pribićevića (Svetozara) za hrvatsko-srpski aranžman, ali ga nije mogao naći u prefriganom psihijatru Jovanu Raškoviću, koji je i vlastiti narod opterećivao svojom dijagnozom, ni u dobronamjernom i čestitom Simi Rajiću, koji za to nije imao nikakve političke akreditive. Srpska politika bila je otuđena od Hrvatske, izolirana u pobunjeničkim enklavama u Kninu i Vukovaru; strani diplomatski hodočasnici samo