U školi su satima, a bez pomoći tate i mame zadaću ne mogu riješiti
Zahtjevi koji se školskim programima postavljaju, često su komplicirani i teški, moguće ih je s uspjehom ispuniti samo uz stalnu pomoć roditelja ili plaćenih stručnjaka, kaže prof. Burušić
Djeci bi bilo lakše kad bi imala više vremena za određeno gradivo
Ivana i Donat Rogić roditelji su Klare, učenice drugog razreda osnovne škole “Galdovo” u Sisku. Kao i svi drugi roditelji, i oni joj pomažu kod domaće zadaće, iako ne previše: – Klara sama piše zadaću, ja je samo kontroliram i to je u prosjeku ukupno oko sat vremena dnevno. Nastojim ne podučavati je izravno, priča mama Ivana i nastavlja: - Sjedim s njom, ali prvenstveno želim da bude samostalna, što i jest. Tu sam kad joj treba pomoć tako da gotovo sve odradi sama, a ja tek kontroliram – kazuje nam Ivana, sudska službenica. I ona i suprug rade pa tek poslijepodne, kad dođu kući, imaju vremena za domaće zadaće s djecom. Za sada sve funkcionira bez većih problema, no kada i petipolgodišnji Dominik nagodinu krene u prvi razred, dobit će još jednog učenika kojem treba pomagati. – Što se tiče težine gradiva ne ulazim u to, ali znam da o djetetu ovisi koliko će roditelji provesti u učenju s njim, odnosno koliko će mu trebati pomagati pri zadaći. Nisu svi isti. Nekome treba manje, a nekome više vremena i pomoći roditelja u svladavanju nekog gradiva. Zato možda u nekim obiteljima roditelji provode više vremena radeći s djetetom – napominje mama Ivana koja ipak smatra da su djeca danas jako opterećena u školama. – Mogle bi se neke stvari i riješiti. Na primjer, količina knjiga koju djeca svakodnevno nose na nastavu. Što se tiče gradiva, mislim da bi djeci bilo lakše kad bi se malo polaganije i sporije napredovalo. Ovako, kako je sada, mnogo toga treba svladati za kratko vrijeme – zaključuje Ivana Rogić. (dp)
Djeca su nam preopterećena i to ne samo gradivom, a s njma i roditelji. Upisi u srednje škole i na fakultete postaju stresni za cijelu obitelj Prije tri, četiri desetljeća bilo je nezamislivo da roditelji vise nad glavom odlikašima kao “pomagači u nastavi”, jer se pomagalo samo lošijima i dobrim učenicima. Danas imamo iznimno velik broj odlikaša, a roditelji, uz rijetke iznimke, redovito su uključeni u svladavanje školskog gradiva.
Pritisak štetan za razvoj
Ni jedna ocjena djeteta im ne promiče jer dobro znaju da samo petice mogu omogućiti djetetu upis u najbolje gimnazije, a posljedično i na fakultete. Ubija li takva neprestana paska nad djecom i njihovim ocjenama samostalnost učenika stvarajući pritisak štetan za razvoj, kojem mi nismo bili izloženi? Za razliku od današnjih generacija, znali smo da ne moramo imati prosjek 5,0 da bismo se mogli upisati u gimnaziju, a poslije i na fakultet. Djeca danas nisu inteligentnija nego što su bila prije kad je u školama bila najviše trećina odlikaša, među njima jedno ili dvoje s prosjekom 5,0, a najviše je bilo dobrih i vrlo dobrih. No, dobri učenici u osnovnim školama danas su gotovo izumrli, vrlo dobri su učenici “loši”, a najviše je odlikaša... Prof. dr. sc Josip Burušić, voditelj i istraživač Znanstvenog centra izvrsnosti za školsku efektivnost, znanstvenik Instituta Pilar i prof. na Odjelu za psihologiju Hrvatskih studija ističe da su se promijenile mogućnosti današnjih i učenika od prije četrdesetak godina. Dijelom je to rezultat društvenih promjena, dijelom promjena u odrastanju, sazrijevanju, ali i postupanju prema djeci. – U urbanim sredinama djeca sve više odrastaju po paradigmi „kućnih ljubimaca“. Većinu vremena provode u zatvorenom, a ako se igraju ili druže s vršnjacima, često to čine pod budnom paskom roditelja. S druge strane, zahtjevi koji se školskim programima postavljaju, često su komplicirani i teški, moguće ih je s uspjehom ispuniti samo uz stalnu pomoć odraslih. Nekada pomažu roditelji, a vrlo često i plaćeni stručnjaci držeći instrukcije. U Hrvatskoj se dobar dio roditelja pretvorio u vojsku neplaćenih „pomagača u nastavi“. Zar nije paradoks da imamo državnu maturu i da smo njezinim uvođenjem stvorili tržište priprema za maturu na kojem se vrte desetine milijuna kuna? – pita se Burušić. Uzroci takvom stanju su, dodaje, nerazumno postavljeni selekcijski postupci pri upisivanju u srednje škole, ali i na fakultete. – Tamo gdje postoje stvarni interesi učenika i studenata iz godine u godinu ne mijenjaju se upisne kvote. Upisnici s nekoliko lošijih ocjena mogu ostati bez željenih mjesta. Upisi u škole i fakultete postaju izvori ne samo osobnog nego i obiteljskog stresa. A to je nepotrebno osobito jer smo u takvom demografskom deficitu da će brzo doći vrijeme kada će se škole boriti za svakog učenika. Ljetos sam na sveučilištu u Kopenhagenu sreo nekoliko hrvatskih studenata, brucoša, koji su upisali bez problema prvu godinu arhitekture nakon što su bili u nas zbog nekoliko četvorki odbijeni. Politika vrednovanja i ocjenjivanja u našem obrazovnom sustavu je takav eldorado da je istinsko čudo da nije došlo i do gorih posljedica. Ne postoji politika ocjenjivanja utemeljena na znanosti, većina nastavnika tijekom studija nije osposobljena za ocjenjivanje, ne postoje nacionalne norme ni predmetni standardi ocjenjivanja, a ni unutar obrazovnog sustava nema kvalitetnih programa osposobljavanja nastavnika za ocjenjivanje – kaže Burušić. Prof. psihologije u mirovini Mirjana Nazor kaže da gradiva danas ima previše, profesori ne uspijevaju utvrditi jesu li svi učenici svladali gradivo nego idu po programu naprijed pa se događa da i izvrsna djeca to ne uspijevaju pratiti bez dodatne pomoći. Nekad smo, kaže, imali Gaussovu krivulju s najviše dobrih učenika, danas su petice “fetiš”. – Prije je solidan đak bio i onaj s trojkom, s četvorkom se moglo upisati fakultet, a danas ni odličan uspjeh ne jamči upis u vrhunske gimnazije, nego mora biti 5, 0. Nastavnici ne žele biti ti koji će odrediti sudbinu djeteta, pa kažu “dajmo mu pet, a poslije što bude”. Danas odlikaši ostaju kod kuće da bi naučili za peticu, da ne dobiju četvorku. Učenici su pod stresom više nego ikada jer samo petice vrijede. Zaboravljamo na elementarnu činjenicu da, ako su djeca pod pritiskom, ne mogu dati sve od sebe jer od straha ne mogu normalno razmišljati, pa dio djece zbog grča pokazuje samo dio sposobnosti – objašnjava Nazor.
U školu s grčem u želucu
Upozorava i da je odgoj zanemaren, da u mnogim školama nije važno je li dijete pošteno, spremno pomoći drugima, osjeća li se dobro u školi ili dolazi s grčem u želucu. Biserka Vranić, majka osmogodišnjakinje iz Ozlja, drži da djeca zadaće ne bi ni trebala raditi kod kuće. – Moja majka nije ni znala što učimo u školi, kamoli da bi toliko zadaća i školskih projekata odrađivala sa mnom. Za to nije imala vremena. Nažalost, ni danas mnogi roditelji koji su na poslu čitav dan nemaju vremena. Djeca školske obveze moraju rješavati sama i u školi. Ako se previše oslanjaju na pomoć roditelja, ne postaju samostalna i odgovorna. Moramo se ugledati u zemlje koje su pet koraka ispred nas. Model u kojem dijete sve školske obveze, pod tim mislim i na zadaće i vježbanja i mnogo praktične nastave, odradi u školama, daleko je bolji od našeg jer su tada djeca odgovorna, samostalna i spremnija za tržište rada – drži Vranić.
Apsurd - djeca nisu postala pametnija, a svi su odlikaši uz roditelje vječne pomagače