Bolujemo li od opće amnezije?

izjednačiti položaj i prava bračnih i izvanbračnih drugova stavljajući fokus na najbolji interes djeteta. Obiteljski odnosi, zaštita dobrobiti djeteta, zaštita najranjivijih članova društva, predmet su reguliranja Obiteljskog zakona u nastajanju.” U Hrvatskoj, čini se, vlada pandemija amnezije. Prva vijest o lošem stanju Agrokora koju sam čuo je da nemaju novaca za plaće. Godinama sam radio na odgovornim mjestima i uvjerio sam se da je točna dijagnoza “ako dva mjeseca za redom moraš dići kredit da bi isplatio plaće, priznaj poraz i zatvaraj firmu”. Todoriću nije nedostajao samo novac, nego su mu i banke dale do znanja da ga više neće financijski pratiti. Nekoliko mjeseci poslije on optužuje vladu za otimanje poduzeća. Na žalost, ovo je jedan u nizu takvih slučaja u povijesti samostalne Hrvatske. Sjetimo se vala stečaja i propasti renomiranih poduzeća 1990. i 1991. (Prvomajska je bankrotirala, Končar je bio u ozbiljnim poteškoćama, također i Tesla, Jedinstvo, drvna industrija se prepolovila, kao i tekstilna i obućarska). Iz nabrojenog se vidi da su propadale isključivo izvozne poduzeća s velikim neto-deviznim ostatkom. Tada je predsjednik savezne jugo vlade bio Hrvat Ante Marković, koja je donijela odluku o zamrzavanju tečaja svih konvertibilnih valuta, i istovremeno dozvolila galopirajuću inflaciju. Posljedica toga bila je da je drvna industrija poslije šest mjeseci plaćala trupce dvostruko više od cijene koju je nudilo europsko tržište za piljenu građu (uobičajena cijena za hrastove trupce bila je 250 do 300 DM a mi smo plaćali 1300 do 1400 DM). Tako su prolazila sva poduzeća koja su domaću sirovinu pretvarala u izvozni proizvod. Kad nam je ta odredba upropastila više od pola proizvodnih poduzeća (mahom uspješnih), mi smo Antu Markovića proglasili najuspješnijim ekonomistom 20. stoljeća u ovom (kako Mesić kaže) “regionu”. U općoj višegodišnjoj amneziji zaboravlja se i na postupke tzv. hrvatski političara, na kolovođe agresije na Hrvatsku, udara se po hrvatskim braniteljima...