Zapitajte se kome ili čemu u svom životu uistinu mogu vjerovati
Ovoga sam tjedna mislio isto što i dobar dio vas: kako možemo imati parlamentarni odbor koji će se baviti fijaskom Agrokora ako će u tom odboru sjediti političari iz istih stranaka koje su doprinijele stvaranju i održavanju problema? To je čudna vježba izgradnje povjerenja. No čekajte, apsurda ima još. Poznati biznismen koji je osobno odgovoran za smrt četvero ljudi u tri prometne i jednoj pomorskoj nesreći oslobođen je krivnje… još jednom. Opće englesko pravo temelji se na presedanima. Odluke suda danas oslanjaju se na presude donesene na prethodnim suđenjima. Iako smo navodno država čiji se pravni sustav temelji na rimskom pravu, naši sudovi više sliče na one koji odlučuju na temelju presedana kad su u pitanju korupcija ili kaznena djela uglednih građana – svakom novom presudom saznajemo da nitko nije kriv. Kojim institucijama možemo vjerovati uz takvu povijest? To je važno pitanje i za pojedince i za društvo u cjelini. Ako nema povjerenja, postajemo paranoični. Naše sumnje dovode nas u stanje neprestane napetosti koja nam oduzima energiju, kreativnost i volju za životom. U sadašnjosti nema mnogo sreće bez povjerenja, a nema baš ni budućnosti. Stoga se zapitajte – kome ili čemu u svom životu uistinu mogu vjerovati? Osobno vjerujem svojoj supruzi. Kao što Wilco pjevaju na izvrsnom albumu Yankee Hotel Foxtrot, „I have reservations about so many things, but not about you“. Vjerujem da će ona biti uz mene i u dobru i u zlu. Vjerujem da će napraviti pravu stvar… i za našu obitelj i za društvo općenito. Vjerujem da će mi reći kad sam budala. Vjerujem i da će moj otac i sestra biti uz mene (majka mi je preminula). Iako smo se često svađali i izražavali neslaganje, bili smo tu jedni za druge kad je to bilo bitno. Vjerujem da me skupina najbližih prijatelja neće izdati, da će mi pomoći kad bude teško i da će sa mnom slaviti osobne trijumfe. Vjerujem u svoju sposobnost učenja, rada i utjecanja na svijet oko sebe. Vjerujem u djecu, a prošlotjedna prinova u našoj obitelji predstavlja kontrast apsurdu kojemu sam tih dana svjedočio – institucionalnom prostituiranju povjerenja. Ne postoji dovoljna količina gađenja ili prezira koja bi nadmašila jednostavnu dobrotu i sjaj novorođenčadi. Moja je kći inspirirala ovu kolumnu. Djeca su graditelji povjerenja. Vjeruju da ćemo se brinuti za njih, da ćemo ih voditi kroz život i da ih nećemo razočarati. S vremenom ih razočaramo, ali oni se uvijek vraćaju jer je njihovo povjerenje dio njihove prirode. Oni su i garancija da povjerenje nikad neće nestati. Bez obzira na to koliko mrcvarimo koncepte vjere i povjerenja, svakog se dana rađaju nova djeca netaknutog osjećaja povjerenja, poput beskrajne vojske branitelja povjerenja. Vjerujem u Boga jer smatram da ovako prekrasan svijet, fantastične sustave, nevjerojatne mogućnosti i obnova ne mogu biti rezultat kaosa. Ako moj Bog ne postoji, onda je taj kaos napravio izvrstan posao, toliko dobar da bi i taj kaos trebalo nazvati Bogom. Vjerujem da će Bog voditi mene, moju obitelj i moju Crkvu čak i kad su neki od njihovih ljudskih vođa preslabi ili jednostavno previše ljudski. Vjerujem u povjerenje i neću dopustiti da taj osjećaj u meni odumre zbog nesposobnih i pokvarenih političara.
Neću dopustiti da zbog nesposobnih i pokvarenih političara u meni odumre vjera u povjerenje