Zagrebačka filharmonija u bečkom Musikvereinu

Obrovac i Bernardo stvorili sumornu priču o ljudima i moru

Od autorskog tima pohvaliti treba i dramaturginju Ladu Kaštelan koja je u “Apoksiomena” ugradila Euripidove “Trojanke” Bojana Radović Znate li onaj osjećaja razdraganosti kada putujući prvi put ugledate more? Baš takav osjećaj na trenutke budi nova predstava Baleta HNK Zagreb – “Apoksiomen”.

Što je vidio? Je li znao?

Da ne bude nesporazuma: nije to sretna priča o ljepotama mora, ali jest dokaz moći mora, njegove snage i nepromjenjivosti koje spajaju vjekove. Takav je i Apoksiomen, grčki atlet od bronce, bačen s broda kojem je zaprijetila oluja još tamo negdje stoljeće ili dva prije Krista. Do 21. stoljeća čekao je u moru kod Malog Lošinja. Što je vidio? Što doznao o promjenama u svijetu kojeg je napustio? Je li znao da ljudi i dalje ratuju baš kao što su to činili pod Trojom? Ova su pitanje temelj baleta “Apoksiomen”, koji je režirao i za njega osmislio koreografiju Claudio Bernardo, na glazbu Tamare Obrovac i elektroničku glazbu Yvesa de Meya. Ovom autorskom trojcu obilatu je pomoć pružila dramaturginja Lada Kaštelan koja je u njihove ideje ugradila Euripidove “Trojanke” – pet pjesama koje pjevaju sami plesači na sceni. Tom sjajnom idejom balet “Apoksiomen” nadrasta priču o senzacionalnom djelu koje mu je posudilo ime. Nije to priča o kipu, ni o moru, ni o tijeku vremena i ljudima kroz povijest, ali je istodobno sve to zajedno. Apoksiomen je spoj između antike i našeg doba, atlet koji je svjedočio tadašnjim i današnjim ratovima, svjedočio ukrcavanju žena na lađe na putu da postanu roblje, dok neki njegov brat još i danas dočekuje stradale migrante na dnu mora. Jasna je to poruka sa samog početka predstave, baletni ansambl, odjeven u toplu odjeću za vježbanje, s kovčezima u ruci, prolazi scenom. Iz te prve slike račva se povijest; vidimo lijepu Helenu, borbu Ahileja i Hektora... čujemo lelek žena.

Lavovski posao pjevanja

Iznad svega je more. Scenograf Sven Jonke opet se iskazao: za njegovu je viziju dovoljan tek golem komad svile, koji pod svjetlima Aleksandra Čavleka postaje i sunčan odbljesak za bonace i jedro u oluji. Glazba Tamare Obrovac odjekuje u ritmu srca, iz nje “pjeva” Mediteran, uz nju se slavi ljubav i tuguje nad mrtvima. Koreograf Claudio Bernardo tako ju je pomno saslušao da se čini kao da je sve djelo jedne osobe. Takav dojam ostavlja i moćan baletni ansambl. Svi su jedno i poanta je u plesu grupe, uz tek pokoji solo i pomno promišljeni duet. Posebno su se istaknuli Simon Yoshida, Iva Vitić Gameiro, Milka Hribar Bartolović, Natalia Horsnell... Treba im svima priznati da su i u pjevanju obavili lavovski posao, u kojem im je pomogla Sofia Ameli Gojić.

Orkestar Zagrebačke filharmonije otputovao je jučer u Austriju, gdje će danas i sutra održati dva koncerta. Prvi je na rasporedu danas poslije podne na jednoj od najprestižnijih koncertnih pozornica na svijetu, u Zlatnoj dvorani bečkog Musikvereina. Nakon tog nastupa pod vodstvom svog šefa-dirigenta maestra Davida Danzmayra, orkestar će otputovati u austrijsku pokrajinu Korušku u čijem će glavnom gradu Klagenfurtu stura nastupiti pod ravnanjem uglednog hrvatskog dirigenta maestra Pavla Dešpalja.

Glazba Tamare Obrovac udara u ritmu srca, prate je plesni pokreti i glas plesača Scenograf Sven Jonke more je učinio od komada svile. Uz svjetlo Aleksandra Čavleke – dovoljno