ZAGREBAČKI CARITAS POKAZAO JE DA NEMA VJERE BEZ DJELA

Bilo je dirljivo gledati, u subotu uvečer na prvom programu HTV-a u humanitarnoj akciji za Caritas Zagrebačke nadbiskupije, lica i priče svih onih mladih Caritasovih štićenika, koja su se pojavljivala u razmacima između telefonskih zvonjava. Sve je njih, kao i one čija se lica nisu mogla vidjeti na televizijskim ekranima, život u jednom trenutku gadno prevario i iznevjerio, ostali su bez obitelj i roditelja, no na sreću dospjeli pod Caritasov krov. No, samo do 18 godine, jer tada moraju napustiti i sigurnost Caritasova doma, jer zakonski gube pravo na smještaj i bivaju ponovno prepušteni samima sebi. Zato je Caritas Zagrebačke nadbiskupije odlučio sagraditi dom za takvu djecu i siromašne studente, koji će im omogućiti sigurnost u toj prelaznoj životnoj fazi i neće završiti na ulici. Prema Caritasovim statistikama, oko 60 djece izađe iz domova, a u Hrvatskoj u domovima nalazi oko 800 djece i mladih, koji nisu imali odgovarajuću roditeljsku skrb. No, spomenuta statistika i dojmovi s televizijskih ekrana nisu nam sada u prvom planu, nego nešto posve drugo. A to je snaga koju Crkva ima upravo kroz svoj Caritas. Pokazalo se to pozivima građana, koji su te večeri donirali oko 850.000 kuna, ali i brojnim poznatim javnim osobama, koje su se javljale na te večeri na donacijske telefone. Caritas je jedan od stupova Crkve, jer vjera traži djela. Konkretna pomoć bližnjemu ogledalo je svačije vjere. Ona može biti ne znam koliko duboka i široka, mudra i kontemplativna, ali ako se ne ogleda u ljubavi prema bliženju, onda se ne odražava ni u ljubavi prema Bogu. Naprosto postaje uzaludna i sama sebi svrhom. Zagrebački Caritas, na čelu sa s. Jelenom Lončar, koja je došla na čelu u nimalo lako vrijeme nakon afera u kojima se Caritas našao, pokazao je ne samo da ima snage iznijeti jednu takvu akciju, što je i sasvim logično za najjači Caritas u zemlji, nego da na sebe može preuzeti i ulogu kreatora javnoga mnijenja i osjećaja ovoga društva, za kojega se katkad čini da je posve bešćutno i otupjelo. Ali, nije. Zagrebački Caritas pokazao je to još od svoga osnutka i rudarskog rada nekadašnje ravnateljice Jelene Brajše, bez kojega ga danas sigurno ne bi bilo u ovakvoj snazi. Caritas je i u vrijeme komunizma bio nesalomljiva snaga Crkve, koja je svoju ljubav prema bližnjemu pokazivala upravo kroz njegov rad. Za Crkvu ta subotnja televizijsko-donatorska večer ima veliku poruku, jer je Caritas prepoznat kao mjesto povjerenja i susreta dobrote ljudi sa svih strana ove zemlje. Nije to patetika, bez brige. Nego poruka Crkvi da možda aktivira i zamrli Hrvatski Caritas, koji je dok je bio u svojoj snazi, radio sjajne akcije na nacionalnoj razini. Mjesni Caritasi, osim ovih bljeskova kao sada ovog zagrebačkog, nemaju tu snagu. A očito je da nacija čezne za snažnom porukom Caritasa kao djelatne ljubavi, baš kao što glasi njegov izravan prijevod s latinskog jezika.