‘Po šumama i gorama idu čete ludih baba...’
Atelje 212 osvojio Zagreb predstavom “Moja ti”
Ovdje se pjevaju partizanske pjesme, ali ovo nije priča o ideologiji, već prikaz stanja bez prizora u kojem starci kopaju po kontejnerima Teška je starost. Ljubavi i prijatelji umiru, sjećanja blijede, tijelo i zdravlje nepovratno slabe... Još je teža ta ista starost u raljama liberalnog kapitalizma: djeca se do zadnje kapi krvi bore za nasljedstvo koje im ne pripada, starice se izbacuju iz kuća jer građevinska mafija tu gradi domove za obitelji, a starice u snazi dobre su samo kao kućne pomoćnice...
Gay duh u Titovu šinjelu
A kada se sve to događa u Beogradu, onda iz grobova ustaju duhovi partizana, a nekadašnje pjevačke zvijezde govore ikavicom i izjašnjavaju se Jugoslavenima. To je predstava “Moja ti” Ateljea 212 koju smo vidjeli na 32. Gavellinim večerima. Lucidan i duhovit tekst Olge Dimitrijević zapravo je užasno okrutna definicija svega što starost donosi, a što ne bi trebalo biti tako. To je i priča o ljudima koji su stvarali neki prostor, gradili neki grad, da bi u danima nemoći ostali bez svega, pa čak i bez krova nad glavom. Naravno, to je i teatar na rubu apsurda u kojem se pjevaju stari šlageri, duhovi gay partizanki ustaju iz groba (naravno, u Titovu šinjelu) i pričaju o slavnoj bitki na Sutjesci. No “Moja ti” nije priča o ideologiji. Predstava jednostavno konstatira stanje stvari, bez brzopoteznog inzistiranja na kopanju po kontejnerima, pa tako žena koja umire s 92 godine i ostavlja ucviljenu družicu s kojom je skladno živjela 50 godina jednostavno pripada u godine (prije, za i poslije) Drugog svjetskog rata. Autorica pri tome inzistira na sretnom kraju, tri se starice izbore za svoje mjesto pod suncem na kojem će (do)čekati kraj, ali ona od koje je sve počelo jasno kaže kako u stvarnosti takav kraj nipošto nije moguć. Redateljica Aleksandra Milavić Davies inzistira na šlagerima, nostalgiji koja sa starošću ide ruku pod ruku... I u tome uspijeva s pravom mjerom, ne prikrivajući čemer i jad starosti.
Muškarci su negativci
Prepuna Gavella umirala je od smijeha kada su se junakinje odlučile izboriti za svoja prava i zapjevale: “Po šumama i gorama naše zemlje ponosne idu čete ludih baba...”. Naravno, zasluge za to u prvom redu pripadaju glumicama na sceni. U glavnoj je ulozi ucviljene gay udovice odlična Svetlana Bojković, a uz nju su Gorica Popović i Tatjana Bošković te dvoje mladih glumaca: Sofija Juričan kao živahni duh i Ivan Mihailović u svim muškim ulogama, sve od reda negativaca.