Zadatak Crkve je poziv na pomaganje a ne na ratovanje

Iz knjige za povijest u Srbiji djeca uče da su Hrvati južno od Zagreba do Dubrovnika Srbi kao i svi Bošnjaci, i naravno, Crnogorci. Ne znam jesu li na tom popisu “Južni Srbi”, kako oni zovu Makedonce. Čovjek se ne može načuditi da u školskim knjigama stoje priče kojim pijani četnici jedan drugoga uvjeravaju kako treba ratom Hrvate uvjeriti, da su Srbi. Što se to događa s vlašću naroda koji tobože priznaje svoje susjede, a ustvari im potkopava temelje nacije i države i tako priprema nove generacije na rat ujedinjenja. Već su imali “kralja ujedinitelja” koji je naredio smaknuće hrvatskih političkih vođa u Beogradu 1928., jer su se suprotstavljali takvom ujedinjenju. Znamo kako je tragično završio i sam ujedinitelj u Marseilleu. To ujedinjenje je iznjedrilo ustaški pokret, koji je Srbima stalno pred očima i na usnama, jer su ustaše preuzeli njihov način “ratovanja.” I Domovinski rat bio je drugi pokušaj ujedinjenja, ovog puta, s neuspjelim atentatom na vođu Hrvata, a onda su odlučili da se svom vojnom tehnikom Hrvate zbriše s lica zemlje, no, ni to im nije uspjelo. Hrvatska vlast se ne bi smjela odreći u svom odnosu sa Srbijom zahtjeva za odštetom za barbarsko razaranje zemlje i počinjenim genocidom. Tako bi im makar malo došlo do svijesti da je igra oko ujedinjenja skupa igračka, na koju očito spremaju učenike “istorije”. I sada se srpski vođa čudi kako u Hrvatskoj nije dobro došao. Kao da nije čitao u svojoj zemlji knjigu iz povijesti? On očito misli kako smije u Srbiji “srbovati” na račun susjeda, a onda doći k susjedima kao da ništa nije bilo. Očito misli da je njemu dozvoljeno kao “poglavici” takva igra s “komšijama,” koje čak naziva prijateljima. Ništa ljude ne može tako ujediniti kao osvajanje tuđega. Ako im se osvajanje zasad nije posrećilo, onda obećanje novoga pokušaja “istorijskog zadatka” drži na okupu sadašnje i nove generacije. Ipak rat u Bosni nije bio za Srbiju neuspješan, o čemu je teoretičar vlasti Machiavelli rekao, da osvajanje budi žeđ za novim osvajanjem. Dok se normalni narodi brinu kako povećati blagostanje stanovnika poštenim radom, drugi misle kako je lakše dobiti povjerenje naroda ako im obećaš osvajanje tuđega povećanjem broja tenkova i borbenih aviona koje će im slične moćne države dati. Kao da im netko prijeti, a ne oni sami svim susjedima. Kad su naši Srbi otišli u Srbiju, jer nisu htjeli živjeti u zemlji koja nije Srbija, onda i preostali broj Srba u Hrvatskoj treba držati na okupu. Stoga Pupavac svako malo ide u Srbiju i time hoće uvjeriti Srbe u Hrvatskoj da mu daju povjerenje. Isus je dao Crkvi zadatak navještaja evanđelja svim narodima što donosi ljudima mir. U pravoslavnim zemljama Crkva je svela svoj zadatak samo na svoju etničku državu i tako umjesto da se evanđelje propovijeda u svojoj državi, ljudima je lakše i uspješnije govoriti “kako je Srbima nanesena nepravda gubitkom teritorija koji je nekad bio srpski i da se to mora povratiti milom ili silom”. Tako zadatak ponovnog osvajanja biva važniji od mira i poštovanja među narodima, jer nema niti jednoga naroda koji nije tijekom povijesti izgubio dio svoje zemlje, ali je i dobio ono što nije nikada bilo njihovo, kao što je kod Srba Vojvodina. Nemirenje s izgubljenim teritorijem pretvorilo bi se u rat bez konca i kraja. Zadatak Crkve je okupljanje djeca Božje na pomaganje siromaha, a ne na ratovanje.