U ZAJEDNIŠTVU S HRVATIMA, AUSTRALIJA NE SMIJE BITI DALEKO

Petnaestak tisuća kilometara daleko od nas je Australija. Dva oceana, Indijski i Atlantski, dva kontinenta, Azija i Afrika, ispriječili su se između naših komunikacija. Tu fizičku udaljenost prati i svaka druga. Rijetki su posjeti, državni ili privatni, zemlji Aboridžina. Malo znamo o tome kako u njoj žive čak i naši sunarodnjaci. Teško je procijeniti koliko tamo živi Hrvata, a još teže iseljenika iz BiH. Hrvata je, prema posljednjem popisu, u Australiji bilo oko 126 tisuća. S obzirom na potomke, odnosno s drugom i trećom generacijom, taj broj je vjerojatno dvostruko veći. Jednako kao i iseljenika iz BiH, kojih je u Australiji službeno nešto više od 26 tisuća. I njih je sigurno bar 60 tisuća. Jer način evidentiranja osoba podrijetlom iz drugih zemalja prilikom popisa u Australiji vrši se na osnovi prvog govornog jezika. S obzirom na to da iseljeništvo iz BiH govori tri materinska jezika, njegova evidencija nije precizna jer se dio osoba po osnovi jezika vezuje uz podrijetlo iz susjednih država, Srbije i Hrvatske. Dubokog su traga ostavili naši sunarodnjaci u toj šestoj po redu najvećoj državi na svijetu. Brojni su uspješni u području gospodarstva, kulture, sporta, politike... Međutim, daljina otežava sve vrste komunikacije. Gospodarska razmjena je na simboličnoj razini. Gotovo nije vrijedna spomena, poglavito kada se usporedi s razmjenom koju Hrvatska i BiH imaju međusobno ili s nekim europskim državama. Investicija, međudržavnih projekata i sporazuma gotovo da nema. Postoji jedino emotivna, domoljubna, nacionalna povezanost koja je, nakon burnih devedesetih, počela blijedjeti, slabjeti. Ipak, posljednjih mjeseci ona se institucionalno ojačava. Prije nekoliko mjeseci Hrvate Australije i Novog Zelanda posjetila je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, a idućeg tjedna tamo putuje predsjedatelj Predsjedništva BiH Dragan Čović. Dolazak prvih ljudi iz zemalja iseljenika (BiH i RH) u zemlju useljenika (Australiju) ponajprije je moralna obveza državnih vlasti. Međutim, zbog zapuštene komunikacije, Hrvati će se morati i međusobno upoznavati. Jedni drugima trebaju objasniti svoje istine. Svoje probleme. Jer, o njima su najčešće govorili mnogi nedobronamjerni ljudi. Razne službe i mediji stvorili su dijaspori iskrivljenu sliku, osobito o položaju bh. Hrvata. Fokus problema prebacili su na prošlost pojedinaca. Njihovim kriminaliziranjem otupili su oštricu zajedničkog rješavanja položaja cijeloga jednog naroda. Umjesto pogleda u budućnost, zabavili su nas prošlošću. U ovom prijelomnom trenutku vrijeme je za mobilizaciju. Sinergiju iseljeništva i domovine treba strateški osnažiti. Potrebna je pomoć svakoga Hrvata. Pa i onih s drugoga kraja svijeta. Kao nekada pred Domovinski rat. Tada je iz euforije i zajedništva izraslo domoljublje. Koje nitko nije mogao pobijediti. Australija je tada bila tako blizu Hrvatskoj. Takvu bliskost svojih australskih i svih drugih sunarodnjaka sada trebaju bh. Hrvati. to to povezuje autora svjetskih bestselera kakvi su “Da Vincijev kod” i “Inferno” Dana Browna i hrvatskog književnika Janka Polića Kamova koji niti u hrvatskoj književnosti nije zauzeo mjesto kakvo zaslužuje? Dan Brown do sada je prodao 200 milijuna primjeraka svojih trilera inspiriranih religijskim tajnama i tabuima i likovnom umjetnošću u najširem značenju te riječi. Ima 53 godine, suprugu i sina i nedavno je objavio peti roman iz niza o profesoru simbologije Robertu Langdonu nazvan “Origin” i predstavio ga baš u Barceloni, gradu u kojem se odvijaju najbitnije scene tog romana koji je samo u Španjolskoj tiskan u izglednih 800.000 primjeraka (na kastiljanskom i katalonskom jeziku). Janko Polić Kamov hrvatski je književnik s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, nezamjenjivi literarni avangar-