Birajte: nostalgično slinjenje za novim valom ili odličnu novu rock-glazbu
Budući da sam kao dio žirija festivala Karlovačko RockOff – ali i kao glazbeni kritičar, što je u ovom slučaju važnije – ove godine imao prilike vidjeti sva četiri koncerta završnice festivala u Rijeci, Splitu i Zagrebu, moram priznati da su nastupi 18 izvođača potpuno otklonili moguću skepsu oko budućnosti (mlađe) domaće rock-scene i njezine sposobnosti za pomlađivanjem. Već i prije festivalskog superfinala u zagrebačkom Katranu 3. studenog, potpuno je jasno da underground, “podzemna” ili “nadzemna” scena itekako postoji i aktivna je, samo je treba dati na uvid javnosti, što i jest jedan od zadataka festivala. No, temelj svega uzbudljive su svirke koje je pokazalo 18 finalista, nastupi koji su svojom artikuliranošću i zaokruženošću i uzbudljivošću, pokazali zašto na mladima, srećom, svijet ostaje. Bilo je poučno vidjeti punu dvoranu u ranih 20 sati navečer u Rijeci, s publikom koja je došla vidjeti Let3 koji su na Harteri, spojenoj s RockOffom, kao domaćini nastupili kao “predgrupa” pet mlađih bendova. No, ako su Let3 pouzdani protagonisti domaće rock-scene, bilo je još zanimljivije vidjeti oko dvije tisuće ljudi koji su dva i pol sata sa zanimanjem i strpljivo slušali Dno, Mirnu, Manntru, Scarlet Notes i The Miceks, prije nastupa daleko poznatijih Kojota, Gorana Bareta i Majki i završnice Leta 3. Splitski klub Plan B bio je pun usprkos vjerojatno najružnijem petku u godini s olujnom kišom i burom, a Brain Holidays, Nezahvalnici, Cubies i Audio Detektiv pokazali su splitskoj publici žanrovski možda najrazličitiju večer festivala. Povratak u zagrebački Katran na dvije predzavršne večeri festivala donio je pun klub i nastupe postava Garage in July, Harvo Jay, Jam Ritual, Mel Camino, Ti ja i moja mama, Dosh Lee, Matt Shaft, EOT i Mjuzikl. Teško je “plesati na arhitekturu” i opisivati glazbu, ali vidjeli smo artikulirane i sposobne glazbenike koji u različitim žanrovima nude uzbudljive inačice indie-rocka, popa, baranjskog swamp R’n’B-ja, bluesa, elektronike i hip-hopa križanog sa zaostavštinom grungea. Ili, kraće, napeto i uzbudljivo muziciranje, sve ono što možete čuti na aktualnoj britanskoj, američkoj ili europskoj sceni danas. Neugasiva legenda o tome kako smo u doba punka i novog vala početkom osamdesetih godina bili “najbliže” svjetskoj rock-sceni, mogla bi se protegnuti daleko bliže u sadašnjost. Pa ako bismo od generacije Fiju Briju devedesetih krenuli prema ovamo, svjedočeći onome što nam pokazuju današnji bendovi, potpuno je jasno da nema mjesta nikakvom nostalgičnom slinjenju o boljoj glazbenoj prošlosti, u trenutku kad oni na kojima ostaje rock-scena nude programe usporedive s, recimo, sjajnim nastupom oregonskog benda Battleme u Tvornici pred desetak dana. Razlika koju “plaćaju” današnji rock-glazbenici odnosi se samo na promijenjene medijske, diskografske i ostale okolnosti, kao i na indolenciju masovne publike koja je u stanju kukati o nedostatku sadržaja, ali nije spremna otići na uzbudljive koncerte. I tu podjednako stradaju i domaći i inozemni glazbenici koji nam dolaze, jer je par stotina ljudi – bez obzira na sjajan ugođaj i “razumijevanje” materije – puno premalo za ono što bi i ostalima bila sjajna lektira i dokaz da žive u sadašnjosti, a ne prošlosti. No, mada nije utješno, slično je i s domaćom književnošću, kazalištem, klasičnom glazbom, filmom i likovnom umjetnošću koji, osim izuzetaka, usprkos jačoj podršci gradskih i državnih struktura – za razliku od rock-scene koja je ostavljena “na tržištu” i podložna je isključivo zanimanju publike – ne dobacuju onoliko daleko koliko bi mlađi protagonisti svojim artističkim dometima zasluživali. No, ako su koncerti nadogradnja i dokaz „uživo“, CD „Karlovačko RockOff 2017“s ovogodišnjom selekcijom pjesama četvrtog festivala čvrsti je dokaz koji mogu preslušati svi zainteresirani i čuti o kakvoj se (dobroj) glazbi radi; kremu aktualne, nove rock-scene koja ima što pokazati. Skloni smo tvrditi da je riječ o odličnim materijalima, koje je žiri u sastavu Lada Furlan (The Bambi Molesters), producent Denis Mujadžić – Denyken, Alen Marin (Kojoti), Damir Martinović – Mrle (Let 3) i ja odabrao između nešto manje od sto prijava. Često volim reći da žiri festivala nije virtualan kao neki drugi, nego sastavljen od iskusnih ljudi s važim karijerama iza sebe, ljudi koji su javno i uspješno prošli put kao i svi koji sudjeluju na festivalu. Budući da se festival ove godine prvi put održavao u Rijeci, Splitu i Zagrebu, bio je jasan plan da se, osim žanrovske, krećemo i prema zemljopisnoj decentralizaciji. Znajući za situaciju na domaćoj sceni, ovakav kanal za promociju autora, pjesama i izvođača, s nagradama poput snimanja singlova i videospotova – koji pomažu izvođačima da krenu u daljnju koncertnu i medijsku rotaciju – pokazao se potrebnim. Dapače, analize napravljene nakon dosadašnjih festivala pokazale su prednosti sudjelovanja, povećane brojke emitiranja pojedinih pjesama po radijima i televizijama te medijske zastupljenosti, jer prije svega nastojimo biti praktični. Svi znamo da glazba nije matematika i natjecanje, ali je djelomično i to. Ovaj je festival ustvari smotra novog zvuka, izlog zanimljive nove glazbe koja nam u „neliberalnom“kapitalizmu često i nezasluženo prođe „ispod radara“.
Razlika koju “plaćaju” današnji bendovi odnosi se na promijenjene okolnosti i publiku koja je u stanju kukati o nedostatku sadržaja, ali nije spremna otići na uzbudljive koncerte