Kad ljudi i Crkve nisu u miru s Bogom, nisu ni sa susjedima

Najnoviju izreku patrijarha Irineja: “Gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima”, kazao je poglavar SPC-a na beogradskom sajmu knjiga gdje je sudjelovao u promociji publikacije o stradanju Srba na području BiH u 20. stoljeću. To je ipak napredak u odnosu na izreku iz 90-ih godina kojom se pripremala agresija na Hrvatsku, da je “Srbija tamo gdje se nalaze srpski grobovi.” Po njemu, očito da nema razlike između međunarodno priznatih granica Republike Srbije i granica BiH i Crne Gore. Ako Srbi žive i u tim državama izvan Srbije, oni ipak žive, po patrijarhu, u Srbiji. Osim srpskih granica na karti, postoje i granice Srbije u patrijarhovoj glavi. Nije spomenuo Hrvatsku, ali je očito i nju u uvrstio u Srbiju kada dodaje da smatra “tragičnim ponašanje braće rimokatolika koji su izazvali najveća stradanja Srba, a pritom nisu nikada iskazali kajanje niti uputili ispriku. Strašna je i lažna izreka poglavara jedne Crkve čiji su sunarodnjaci sravnili sa zemljom pola Hrvatske, a svoj su narod tjerali nasilno s oružjem na odlazak iz Hrvatske. Srpska osvajačka vojska je u BiH napravila u Srebrenici genocid, najveće zlodjelo poslije Drugog svjetskoga rata po haaškoj presudi, a i srpsko agresivno djelovanje u Hrvatskoj nosilo je genocidne crte, kako je zaključio isti sud. I sada njihov patrijarh poziva žrtve na pokajanje, a ne spominje najveće zločine pripadnika svoga naroda. Dodaje još jednu ogavnu laž kad kaže “kako su Hrvati jedini u Europi imali dječje logore”. Najprije, to se dogodilo u državi čija sljedbenica nije današnja Hrvatska. A drugo, kardinal Stepinac je s katoličkim redovnicama i svećenicima zbrinuo napuštenu srpsku djecu s Kozare u Drugom svjetskom ratu i spasio ih od smrti, kako je to sto puta dokazano, ali od srpske Crkve nikad prihvaćeno. I na koncu patrijarh priznaje: “I u našem narodu mržnja nije prestala, osvete se pripremaju i nagovještavaju.” Tko to nagovještava? Nije čudno da je to tako kad zapravo on i takvi svećenici proizvode lažima mržnju i pozivaju ljude na osvetu, što utječe na njihove političare i njihov odnos sa susjedima. Zanimljivo bi bilo zapitati se odakle nagon za širenje srpskih granica upravo kod crkvenih ljudi, što je povezano s politikom i mogućim ratom za njihove zamišljene granice da bi se stvorila velika Srbija i tako velika srpska Crkva? Prije svega bavljenje politikom i širenje srpske države dokaz je da se Crkva ne bavi duhovnim poslom na koji je pozvana. Crkve su im gotovo prazne, većina stanovništva u komunističkom vremenu nije bila krštena. Mislim da ni danas nije mnogo bolje, a da ne govorim da je stanovništvo u poznavanju svoje vjere i njezinu prakticiranju gotovo nepismeno. To je tako jer se duhovnici bave granicama države i ničim drugim. Da to nije samo srpski fenomen govori i nedavna dugo pripremana Pravoslavna sinoda na Kreti koja nije donijela nikakav naputak o duhovnom životu u pravoslavnim župama, što su brojni mediji očekivali, nego su se brzo rastali svađom oko granica među Crkvama i njihovim priznavanjem. Sve pravoslavne Crkve žele biti veće, ali ne u duhovnom životu. Kad ljudi i Crkve nisu u miru s Bogom i ne bave se duhovnim životom, onda nisu u miru ni sa sobom, a još manje sa susjedima.