Lica budućnosti ne sliče na Todorića, Ramljaka, Šeksa ili Marasa

Prošli tjedan susreo sam mlade ljude koji su entuzijastični i marljivi i ne znaju voditi rasprave o marksističkoj filozofiji. I to me ispunilo nadom

Ivica Todorić, Ante Ramljak, Vladimir Šeks i Gordan Maras neka su od lica koja u posljednje vrijeme zure u nas dok čitamo svoje novine i gledamo svoje TV programe. To su lica iz naše prošlosti, lica koja su ponekad polirana i reciklirana kako bi, nažalost, ostala licima naše sadašnjosti i pritom nam podigla tlak još koji put. Prošli tjedan imao sam čast gledati neka od lica naše budućnosti. Lica koja ni po čemu ne sliče nijednom od prethodno spomenutih. To su bili visokoobrazovani i iznimno sposobni ljudi. Do svojih su pozicija došli zbog svoje sposobnosti, a svoje su doktorate i magisterije zaradili – nisu ih dobili jer ujna Ivana radi u referadi sveučilišta ili zato što ujak Ante „poznaje“lokalnog župana. Zato su relevantni i izvan granica Hrvatske. Nisam siguran bi li mogli voditi rasprave o marksističkoj političkoj filozofiji – možda i bi – no bi li ikome išta značila ta informacija? Ti ljudi nisu fokusirani samo na ovdje i sada, nego i, što je još važnije, na budućnost. Zasigurno su proveli sate i sate slušajući profesore pune znanja i strasti prema temama koje su predavali. No siguran sam da su još više sati proveli slušajući duga i dosadna predavanja profesora kojima je vrhunac karijere odavno prošao ili nikad nije ni došao. Čitali su stručne časopise i upijali znanje kao što spužva upija vodu. Sanjali su o tome da postanu konkurentni u svijetu, o tome da budu među najboljima, dok su učili svoj zanat koristeći softver i opremu koja je bila sve samo ne najbolja. Međutim, nisu opsjedali urede Vlade. Nisu „okupirali“administrativne zgrade sveučilišta. Nisu molili (ili još gore, zahtijevali) sredstva oplakujući činjenicu da ih Vlada tretira kao „maćeha“, kako to mnogi ovdje čine. Oni su samo radili. Radili su jako puno i to se vidi. Većina od njih proizvodi su danas često kritiziranih „tradicionalnih obitelji“. Neki su odrasli u Zagrebu, a drugi u manjim gradovima i mjestima. Svi imaju izvanredne manire, dakle, njihovi roditelji očigledno njihov odgoj nisu prepustili instituciji. Vole svoj posao i strastveno pristupaju stvaranju budućnosti. Djeluju nevjerojatno iskreno i podsjećaju me na mladog američkog vojnika koji je prije mnogo godina letio sa mnom od Washingtona do Austina. Bio je iznimno pristojan, entuzijastičan i pozitivan. Razgovarali smo i u nekom trenutku tijekom razgovora upitao me: „Gospodine, želite li možda moju jabuku?“Sada to možda djeluje smiješno, no povremeno se sjetim tog mladića i njegova pitanja – i uvjeren sam da ima uspješnu karijeru; bilo u vojsci, bilo izvan nje. Takva količina pozitivne energije rijetko propadne. Mladi ljudi koje sam opisao počeli su raditi za nas prošli tjedan i ispunjavaju me nadom i za našu tvrtku i za našu domovinu. Jednako entuzijastični, energični, marljivi i strastveni ljudi rade u stotinama sličnih tvrtki u našoj zemlji i grade budućnost boljih prilika, većeg rasta i složnije suradnje. To što ih ne vidite na televiziji i ne čitate o njima u novinama ne znači da oni ne postoje. Njihov sjaj jednostavno upija crna rupa koju stvaraju lica koja i dalje dominiraju našom sadašnjošću. Milan A. Račić