“Muka po Caveu” pretvorena u fascinantan koncertni trijumf
Mnogi poklonici “Princa tame” iz Hrvatske u subotu su došli na koncert u Beograd, kao što će se večeras zaputiti prema ljubljanskoj areni Stožice
Dvadesetak tisuća ljudi u Kombank Areni bilo je sjajna publika koja je znala i pažljivo slušati i sudjelovati u šamanskoj epopeji kultura@vecernji.net Nekoliko dana nakon što je na HTV-u prikazan dokumentarac o Nicku Caveu „20.000 dana na Zemlji“, u sklopu europske turneje Nick Cave s pratećim Bad Seedsima nastupio je u subotu u Beogradu. Ovaj put zaobišao je Zagreb, ali tu je bio dovoljno puta da povelik broj poklonika ode u Beograd, a nakon viđenoga neće propustiti ni koncert u Ljubljani u ponedjeljak 30. listopada. U prošloj godini punoj smrti i odlazaka u svijetu rocka, Nick Cave zadnjim albumom „Skeleton Tree“kao da je napisao službeni soundtrack za žalovanje, inspiriran tragičnom pogibijom 15-godišnjeg sina.
Kultna fiksacija kritičara
Može li Nick Cave biti mračniji nego što je bio? Može. A može li u takvim okolnostima biti i popularniji? Može i to, ali načinom na koji je transponirao tamnije i zahtjevne sadržaje u velike koncertne prostore i na raskošnu pozornicu pokazao je majstorstvo kakvo u potrošnom svijetu suvremenog rocka ne viđamo često. Podatak da mu je aktualna turneja počela u petak 13. siječnja 2017. u rodnoj Australiji zasigurno nije bio slučajan. No, „Princ tame“s novim koncertima našao se u paradoksalnoj poziciji. Iako je odavno kultna fiksacija kritičara i publike, jedan od rijetkih rock-autora bez mrlje u karijeri unatoč tmurnom ugođaju intimističkoga zadnjeg albuma ove godine nastupa u najvećim sportskim dvoranama, pa je i koncert u Ljubljani premješten iz Tivolija u arenu Stožice. U Beogradu je nastupio u Kombank Areni pred gotovo dvadeset tisuća ljudi, pred sjajnom publikom koja ga je, kad je trebalo, pažljivo slušala, a kad je trebalo, sudjelovala u šamanskoj epopeji Cavea koji se nakon 35 godina rada opet pokazao jednom od najsnažnijih scenskih ikona. U gotovo dva i pol sata koncerta od 18 pjesama čak sedam bilo ih je s hermetičnog zadnjeg albuma. Elegične, tmurne Anthrocene, Jesus Alone i Magneto na samom početku zvučale su više kao misa zadušnica nego koncert, da bi se u četvrtoj Higgs Boson Blues prvi put otvorio poznati pakao buke, a riječi “tko mari što donosi budućnost” pokazale da po Caveovu evanđelju budućnosti možda i nema, a apokalipsa je već stigla. Uz nostradamusovski izgled ključnog suradnika Warrena Ellisa na violini, Mansocasteru i klaviru, pola sata trajao je uvodni dio koncerta s četiri pjesme koje su “muku po Caveu” pretvorile u fascinantan umjetnički iskaz i koncertni trijumf. From Her To Eternity bila je prvi stari klasik koji je podigao temperaturu u dvorani, ali su nove Girl in Amber i potresna I Need You opet bile primjer hrabrog autoegzorcizma u javnosti koji je Caveu donio nove kreativne plodove. Dakako, čuli smo i klasike Red Right Hand, The Mercy Seat i Tupelo, The Ship Song i Into My Arms uz ekstatične reakcije publike, ali nove Distant Sky i Skeleton Tree u samoj završnici prije biseva zaključile su misao da Cavea ne zanimaju kompromisi, nego kreativna sadašnjost: pedeset posto koncerta popunio je pjesmama nastalim u zadnjih nekoliko godina rada.
U pjesmi Higgs Boson Blues prvi se put otvorio pakao buke i apokalipse koja je stigla Cavea ne zanima prošlost pa je pola koncerta popunio novijim pjesmama
“Psihoterapija” s publikom
Hipnotična The Weeping Song kojom je otvorio bis odvela ga je desetak metara među publiku u parket dvorane, da bi za kraj sa Stagger Lee i Push the Sky Away pedesetak ljudi iz prvih redova pozvao na pozornicu, u bliski kontakt sa samim sobom. Upravo se izravan kontakt i “psihoterapija” s publikom nametala kao programatski iskaz čitavog nastupa. Činilo se da nismo mi došli u dvoranu zbog Cavea, nego on zbog nas, što je rijedak slučaj s rock-zvijezdama ovakva statusa.