PREMIJER KUCA NA VRATA EUROZONE KAO SIROMAŠNA MLADA

Ulazak u Europsku uniju, a posljedično i eurozonu glavni je strateški cilj Hrvatske već četvrt stoljeća. Politički su razlozi kumovali tome što se zemlja među zadnjima priključila europskoj obitelji, za što je plaćena i još uvijek se plaća visoka cijena. Dok je Hrvatska liječila ratne rane, ali i sanirala posljedice surove tranzicije, druge su države nekadašnjeg socijalističkog bloka jačale institucije, otvarale radna mjesta i privlačile investicij, koristeći se svim mogućim alatima pa i monetarnom politikom. Prvo njemačka marka, a kasnije euro oduvijek je hrvatska valuta broj jedan, tako da je jučerašnja odluka da se krene prema euru prirodan i očekivani slijed. Nije pitanje treba li Hrvatskoj euro, nego kada će do njega doći i što sve treba učiniti da bismo ga službeno i dobili. Za Hrvatsku je po pitanju eura sporedno što se Europska unija suočava s političkim previranjima i snažnim dezintegracijskim procesima jer kuca na vrata eurozone kao relativno siromašna mlada rastrgana dugom recesijom, nekvalitetnim upravljanjem, slabim institucijama, korupcijskim skandalima i nedoraslim političkim elitama. Rijetkima je takva mlada poželjna udavača. To što veličinom i brojem stanovnika ne ugrožava nikoga mogao bi biti jedini domaći plus kad se zahtjev za ulazak u eurozonu jednom nađe na stolu čelnika Europske središnje banke i Komisije, eventualno podržan praktičnom željom Europljana da na Jadranu slobodno plaćaju u zajedničkoj valuti, kao što od ovog ljeta slobodno telefoniraju. Dobar dio jučerašnjih istupa premijer i guverner posvetili su razbijanju mitova o euru, prije svih straha građana da će im euro oduzeti, a ne dodati na standardu. S govornice se nije čulo da se ne trebaju mijenjati građani nego političari. Hrvatska nije na lošem glasu zbog lijenih i nestručnih radnika, što deseci tisuća novih emigranata svakodnevno dokazuju, nego je na lošem glasu zbog njezinih političara kojima je privatni interes ispred javnoga, ideologija ispred svakodnevice, stranka ispred države. Hrvatskoj se za euro neće mjeriti samo deficit i javni dug nego i sve ostale institucije i procesi koji državu čine modernom, socijalnom i poželjnom za život. To je već ozbiljnije od mitova o poskupljenjima koja mogu doći ili ne doći s eurima.

Dobar dio svojih jučerašnjih istupa premijer i guverner posvetili su razbijanju mitova o euru, ponajprije straha građana od toga da će im euro pokvariti, a ne poboljšati standard Nije pitanje treba li Hrvatskoj euro, nego što sve treba učiniti da bismo ga dobili Hrvatska nije na lošem glasu zbog radnika, ne trebaju se mijenjati građani, nego političari