Vizonar Vlado Štefančić ostat će sinonim za hrvatski mjuzikl
Njegovo kazalište Komedija u subotu će izvesti koncert Štefančiću u čast
Štefančić je ostavio velikog traga i na radiju i televiziji gdje je surađivao u brojnim emisijama kao voditelj, scenarist, redatelj... Dok su ponajbolji pjevači i glumci zagrebačke Komedije pripremali svečanu predstavu kako bi u usbotu 4. studenoga obilježili sedam desetljeća rada Vlade Štefančića, stigla je vijest da je popularni redatelj, glumac i promicatelj mjuzikla preminuo u Zagrebu u osamdeset sedmoj godini. No, Komedijin ansambl ipak će u subotu, a potom još tri večeri zaredom, izvesti program “Zabavljač” kojim je Štefančiću želio odati počast na pozornici koju je najviše volio i poznavao, onoj kaptolskoj.
Postavio “Gubec-bega”
Vjerojatno neće biti nekrologa u kojem se neće istaknuti da je Štefančić bio “otac hrvatskog mjuzikla” iako nije bio ni skladatelj ni libretist (iako se mora priznati da je dramaturški obrađivao libreta). Ali, on je doista postao sinonim za hrvatski mjuzikl i redatelj najpopularnijih hrvatskih mjuzikala kao što su to “Jalta, Jalta” koja je nastala u radionici Milana Grgića i Alfija Kabilja ili pak “Dundo Maroje” Đele Jusića. Treba istaknuti i njegovu ulogu u promicanju hrvatske rock-opere, napose “Gubec-bega” iza kojeg su stajali Ivica Krajač, Karlo Metikoš i Miljenko Prohaska koji je tjednima punio veliku dvoranu Lisinski kao jedinstveni glazbeni spektakl zagrebačke glazbene scene. “Gubec-beg” je gostovao u Budimpešti, Trstu, Rimu i Lenjingradu, a gledalo ga je oko milijun ljudi, što je možda i rekordna brojka cjelokupnog hrvatskog kazališta. Očito je Štefančić bio i nezamjenjivi menadžer i vizionar koji je mjuziklu širom otvorio vrata hrvatskih kazališta ne zadovoljavajući se samo uvozom stranih uspješnica, nego i kreiranjem vlastitih koje su, poput “Jalte, Jalte”, uspjeha imale i u inozemstvu. Vlado Štefančić rođen je 12. siječnja 1931. u Vukovaru, gdje je živio do šestog mjeseca života. Odmalena je posjećivao predstave u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. S četrnaest godina igra u teatru u manjim ulogama, da bi sa šesnaest godina postao profesionalni glumac na Radio Zagrebu. Od osamnaeste godine počinje suradnju s nekadašnjim Kerempuhovim vedrim kazalištem, današnjom Komedijom, gdje se trajno zaljubljuje u operetu. U Komediji Štefančić glumi i pjeva, uspješno se bavi i režijom, a 1965. napušta Komediju uz više glumaca i odlazi u zagrebački HNK. Nakon četverogodišnje stanke, vraća se na Kaptol kao umjetnički ravnatelj kada počinje zlatno doba zagrebačkog mjuzikla i Komedije koja je šarmantno njegovala i mjuzikl i operetu bez premca na cijelom jugoslavenskom području. Štefančić je zaslužan i za uprizorenja mjuzikala kakvi su “Car Franjo Josip u Zagrebu” (Grgić – Kabiljo), “Kralj je gol” (Grgić – Kabiljo), “Tko pjeva zlo ne misli” (Britvić – Kabiljo)... Srčano je i uporno nudio domaće mjuzikle raznim kazališnim upravama, jako mu je bilo stalo do mjuzikla o Matošu kojeg je i osobno želio financirati, bez obzira na rizike.
Režirao je i brojne strane mjuzikle kao što su “Jadnici”, “Guslač na krovu”...
Dvije nagrade Zagreba
Štefančić je bio i umjetnik koji je velikog traga ostavio i na radiju i televiziji gdje je surađivao u brojnim emisijama kao voditelj, scenarist, redatelj... Brojne je predstave režirao i izvan matičnog kazališta, ponajviše u osječkom HNK, ali i u Mariboru, Dubrovniku, Skoplju... “Patetično, smiješno, staromodno? Možda! Oprostite, ali to je moj život. Vidim vam po facama da to moram pojasniti. Emotivac sam i sve što sam proživio i odradio bila je emocija. Često se riječ emotivac izjednačavalo s naivac, primitivac. Dok se netko nije sjetio sve to malo dublje proučiti… I, rodila se nova kategorija: emocionalna inteligencija”, napisao je Štefančić u autobiografskoj monografiji “Zabavljač” objavljenoj 2010. godine. Štefančić je bio među rijetkima koji su dva puta dobili nagradu grada Zagreba.