KAKO VJEROVATI PROCJENAMA REJTINGA AMERIČKIH AGENCIJA?

Promjena izgleda iz negativnih u stabilne, pa zatim pozitivne u aktualnom BB kreditnom rejtingu Hrvatske od strane Standard & Poor’s, s izvjesnim povratkom u investicijsku zonu, odražava ekonomsko stanje zemlje, kojem se, bez obzira na suprotstavljena stajališta u poslovnoj zajednici – vjeruje. Smanjenje javnog duga popravlja kreditni rejting države, a time omogućuje i povoljnije zaduživanje. Bonitet je, uz sve moguće nedosljednosti, ipak trenutak istine i za zemlju i za njena poduzeća. Napomenut ću samo da je mogući pad Agrokora najavljen spuštanjem njegova rejtinga. Velika trojka – Standard & Poor’s, Moody’s i Fitch – određuje troškove zaduživanja i tržišne vrijednosti korporacijskih i vrijednosnih papira koje izdaju države. Prve dvije, u američkom vlasništvu, drže 80 posto svjetskog tržišta. O radu tih agencija stajališta su podijeljena, s tim da je najveći pritisak bio neposredno nakon financijske krize 2008. Ne samo da agencije nisu predvidjele krizu nego su i zavarale investitore držeći najviši rejting AAA i za državne obveznice zemalja za koje je bilo očevidno da ih ne mogu isplaćivati. Uz to, nisu prepoznale niti toksičnost derivata baziranih na hipotekarnim zajmovima danim osobama za koje je bilo jasno da sa svojim prihodima ne mogu plaćati te obveze. Europski parlament je pokrenuo inicijativu za formiranje posebne europske ustanove ili mreže postojećih kako bi se izbjegla dominacija američkih agencija. Niti zemlje BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) ne vjeruju apsolutno tim agencijama, smatrajući da provode tendencioznu politiku zapadnih zemalja. Ne daje se, primjerice, veći rejting financijskim institucijama nego što ima zemlja njihovog porijekla. Stoga su se, nakon formiranja vlastite razvojne banke kao pandana Svjetskoj banci, odlučile i na formiranje vlastite agencije za kreditni rejting. Ova agencija radila bi, za razliku od najveće tri, neovisne analize, jer postojeće agencije rade rejtinge za koje im plaća sama institucija, odnosno država na koju se procjena odnosi, što može predstavljati izravni sukob interesa. Hoće li se vjerovati novim europskim ili agenciji iz zemalja BRICS-a, ostaje se vidjeti. Činjenica je da bi se kreditna ocjena koju izdaju te agencije trebala koristiti kao indikator, a ne apsolutan pokazatelj ekonomskog zdravlja države ili kompanije. Tako će naprednija ekonomija lakše servisirati javni dug nego ekonomija u razvoju pa se parametri postavljeni od strane agencija ne mogu aplicirati uvijek na sve primjere. Isto vrijedi i za privatne kompanije gdje se, primjerice, od BioTech kompanije očekuje veći dug zbog velikih troškova R&D-a koji će se vratiti izvjesnom zaradom od specijaliziranog proizvoda, te iznos tog duga reflektira potpuno drugačije stanje od duga kompanije koja radi s minimalnim maržama, što je bio i slučaj s Agrokorom. Uvažavajući i moguće propuste, optuživanje agencija za stanje nalikuje na prigovaranje vagi zbog neuspješne dijete.