Spektakularni dokumentarac o Vijetnamu radili su deset godina
Vijetnamci su napokon dobili priliku progovoriti o vlastitoj ratnoj povijesti
Najveća vrijednost Burnsova prikaza Vijetnamskog rata davanje je dužnog prostora samim Vijetnamcima, bilo južnim, bilo sjevernim Ken Burns svojim “The Vietnam War” još je jednom dokazao kako je dokumentarni film bastion novinarstva. Spasitelj njegove vjerodostojnosti. U ovom desetodijelnom remek- djelu ukupnog trajanja gotovo 18 sati, cijela kompleksnost rata od kojeg se američko društvo nikada nije u cijelosti oporavilo pokazana je prvi put na maksimalno razumljiv način. Produkcija je ovog upravo spektakularnog dokumentarnog serijala koštala 30 milijuna dolara pri čemu su Burns i njegova suradnica Lynn Novick s ekipom pregledali više od 24.000 fotografija te više od 1500 sati snimljenog materijala. Za dovršenje produkcije trebalo im je deset godina. Iako je to samo po sebi prilično impresivno, svakako nije nešto što bi garantiralo uradak koji zaslužuje da ga se nazove remek-djelom. Tajna je u tome što su Burns i Novick napravili dokumentarac koji na Vijetnamski rat gleda odozdo umjesto odozgo. Među 79 sugovornika, koji svojim opsežnim iskazima nose serijal, nema nijednog političara ili visokog vojnog časnika, odnosno, kako se danas voli reći, “decision-makera”.
Obradili 25 ključnih bitaka
“The Vietnam War” temelji se na svjedočanstvima običnih ljudi koji su se zbog ovog ili onog razloga našli u vrtlogu bijesnog i okrutnog rata. Neke smo od njih na ekranu već upoznali. Joseph L. Galloway znameniti je fotograf čiji je lik utjelovio Barry Pepper u filmu “Bili smo vojnici”. Zatim je tu odlikovani vojnik Vincent Okamoto, opis osobne katarze marinca Johna Musgravea, pa pisci poput Tima O’Briena, cijeli niz sjevernovijetnamskih veterana s autentičnim svjedočenjima, danas, dakako, daleko hladnije glave nego prije više od 40 godina kada je rat završio. Nema Henryja Kissingera ili Johna McCaina, pa ni Johna Kerryja ili Jane Fonde, medijski eksponiranih lica koja su obilježila rat. Radije se Burns odlučio njihova djela pokazati materijalima iz onog vremena pa ćemo, recimo, današnjeg utjecajnog političara Johna Kerryja upoznati kao ključan glas veterana u svjedočenju pred Kongresom, jednim od događaja s presudnim utjecajem na američku javnost. Pokriveno je i 25 bitaka od kojih je deset detaljno opisano s nekoliko strana. Pogotovo je velika vrijednost Burnsova viđenja Vijetnamskog rata davanje dužnog prostora samim Vijetnamcima, i južnim i sjevernim. Doista, ne sjećamo se do sada nekog uratka koji bi građane teško stradale zemlje prikazivao na nivou višem od pukih statista ili protagonista u prolazu. Sve do sada Vijetnam je u to ratno doba tretiran tek kao kulisa za sukob velike sile s gotovo nevidljivim neprijateljem pri čemu se prečesto išlo i u neukusno romansiranje. Sada su vojnici Sjevernog Vijetnama i Vijetkonga dobili ljudska lica u paketu s ponosom i strahovima. Kao i njihovi vođe, putanja Ho Chi Minha vrlo je koncizno prikazana od njegovih američkih dana sve do smrti potkraj rata. Do sada ri- jetko viđene fotografije i snimke prava su vrijednost Burnsova dokumentarca. Nismo previše znali ni o južnovijetnamskim vlastima, predsjedniku Ngo Dinh Diemu i njegovoj okrutnoj supruzi Nhu za kojih se dogodila i pobuna budističkih svećenika koji su svoj prosvjed nerijetko zaključivali i samospaljivanjem.
Pad Saigona nije kraj rata
Jasno je iz konteksta koji Burns nudi da je bilo teško očekivati opstanak Južnog Vijetnama u uvjetima nekoliko državnih udara, korupcije, a onda i teških pogrešaka politike u Washingtonu, ali i kaosa na terenu. Zločin u My Laiju jedan je od najgrozomornijih u povijesti pa se ne propušta podvući ga naprosto kao nacionalnu sramotu. Burns u objašnjenju višegodišnjeg kaosa ide od samih početaka, francuske kolonijalne vladavine, činjenice da su Francuzi već izgubili rat u toj zemlji unatoč uvođenju napalma. Ispravno je Burns postavio kako kraj rata nije pad Saigona, barem ne za narod Vijetnama, a pogotovo ne za američke ratne zarobljenike. A sve je podcrtano i sjajnim odabirom glazbe.
Među 79 sugovornika nema vojnih časnika ili političara: rat prikazuju kroz ‘obične’ protagoniste