Fenomen Orašara ne poznaje socijalne ili druge granice, pred HNK kilometarski red
SMANJI LI MARIĆ VIŠKOM OD POREZA JAVNI DUG, MANEVAR ĆE USPJETI
Rebalans ovogodišnjeg proračuna otkriva puno više od prijedloga proračuna za 2018. godinu jer je prvi put u niz godina smanjio rashode za približno dvije milijarde kuna. To bi u osnovi trebala biti dobra vijest kada ne bi upućivala na ozbiljne kadrovske i investicijske deficite. Jednim dijelom smanjenje rashoda rezultat je jeftinijeg zaduživanja države i pada kamatnih stopa na domaćem i stranim tržištima, za što zasluge uglavnom pripadaju stranim političkim akterima. Vlada piše da je drugi razlog što se smanjuje budžet “rezultat usporene dinamike provedbe projekata i podnošenja zahtjeva za isplatu za projekte koji se sufinanciraju iz fondova EU”. U proračunu je više novca za projekte EU nego što ih je država u stanju ugovoriti i utrošiti. Nadalje, u odnosu na početni plan iz studenog 2016. značajno su podbacile investicije (rast od 4,9% umjesto 6,8%), ali prebacila je državna potrošnja (umjesto 1,1 na 1,5% BDP-a)?! Smanjenje javnog duga i deficita došlo je
Loša je vijest da su rashodi smanjeni i zbog usporene provedbe europskih projekata Redovi kakvi se ispred HNK Zagreb stvaraju zbog popularnog baleta Orašar nekoć su vijugali zbog “Male Floramy”
od potrošnje domaćih građana i turista, a ne ozbiljnijih zahvata u strukturi državnih rashoda koji bi jamčili miran san u duljem razdoblju. Iz prijedloga proračuna za 2018. godinu iščitava se rukopis štedljivog ministra financija Zdravka Marića koji predviđa stagnaciju poreznih prihoda u odnosu na rebalans, uz transfer cjelokupnih prihoda od dohotka lokalnim jedinicama. Uz rast BDP-a i 1,5 posto inflacije porezni prihodi moraju rasti više tako da će se domet predloženog proračuna znati za godinu dana, kada bude njegov rebalans, kao što se jučer rebalansirao i ovaj za 2017. godinu. Usmjeri li se očekivani višak poreznih prihoda u smanjenje javnog duga i deficita, tada će Zdravko Marić moći reći da mu je manevar uspio. No, gleda li se preraspodjela ‘viška’ koji je došao s povećanjem BDP-a, dolazi se do dva zaključka, jedan je da je dizanje budžeta zdravstva iznuđeno rastom duga zdravstvenog sustava, dok glavni financijski dobitnici (obrana, branitelji) korespondiraju s percepcijom političke moći Plenkovićevih ministara. Prizor jučerašnjeg nepreglednog reda za ulaznice, kao i srušeni web serveri središnje nacionalne kazališne kuće, jučer su odavali dojam da je u zagrebački HNK došla neka međunarodna pop-zvijezda, hollywoodski glumac ili možda vjerska relikvija. Poznavateljima kazališnih prilika bilo je, međutim, sasvim jasno da je riječ o tradicionalnoj opsadi građana koji se bore za svoje mjesto na “Orašaru”, baletu koji u HNK privlači i one kojima kazalište, a pogotovo baletna umjetnost, nije prvi izbor za obiteljski provod. Fenomen “Orašara”, međutim, ne poznaje socijalne, nacionalne ni druge granice: iako se njegova praizvedba 1892. godine smatrala fijaskom, balet Petra Iljiča Čajkovskog ubrzo je postao jedan od najpopularnijih, a od sredine prošlog stoljeća i najizvođenijih baleta na svijetu. Namijenjen podjednako djeci i odraslima, uglavnom se izvodi u predblagdansko vrijeme, kada je publika sklonija darivanju i prepuštanju tradicijskim užicima, a raskošni, bajkoviti svijet “Orašara” (iako su u međuvremenu nastale i mnoge subverzivne, moderne produkcije) savršeno se uklapa u stereotipno viđenje božićne čarolije za sve uzraste. Jagmi za mjesta u dvorani pridonosi i činjenica da je odlazak na “Orašara” postao vrsta građanskog statusnog simbola, pa se ulaznice za tu predstavu nerijetko dijele i kao božićni poslovni pokloni, dodatno privlačeći novu publiku u kazališne dvorane diljem svijeta, uključujući i onu zagrebačku. Jučerašnji prizori reda pred HNK, baš kao i redovi koji su, primjerice, 1948. godine nastajali zbog ulaznica za “Malu Floramy”, pokazuju da kultura u našoj zemlji i danas ima moć okupljanja, a ne samo razjedinjavanja i podjela na desne i lijeve, ustaše i partizane, domoljube i “mrzitelje svega hrvatskoga”. Na intendantima je naših nacionalnih kuća da prosvjetiteljsku ulogu svojih kazališta guraju tijekom cijele godine, jer publika koja će zbog “Orašara” možda prvi put ući u HNK, kao i ona koja mu je vjerna već desetljećima, sutra bi jednako strpljivo mogla čekati ulaz na predstave suvremenih domaćih i stranih autora. Povremeni iskoraci prema popularnijem repertoaru na tragu novog zagrebačkog hita “Tko pjeva zlo ne misli” u kombinaciji s modernijim, izazovnijim naslovima poput najavljene opere “Kein Licht” ili premijere kolektiva BADco. Dobar su put odgajanja neke nove, kritične i posvećene kazališne publike koja u zagrebački HNK neće dolaziti samo jednom u godini.