Prijeti li danas svijetu kuga s Madagaskara?
Crna smrt u velikoj pandemiji u 14. stoljeću prepolovila je stanovništvo Europe te je jedina bolest koja je presudno utjecala na razvoj civilizacije, ali i umjetnosti
Na Madagaskaru kuga nije neuobičajena, ali ove godine broj zaraženih i umrlih raste te se bolest s ovog otoka širi istočnom Afrikom Sve počinje visokom temperaturom, glavoboljom i umorom. Stanje se vrlo brzo pogoršava. Oboljeli uskoro počinje ostajati bez daha, iskašljava krv, pada u komu, a najčešće, ako se odmah bolest ne počne liječiti, umire u manje od dva dana.
Ritual iskapanja tijela
Opis je ovo simptoma plućne kuge koja već nekoliko mjeseci hara Madagaskarom i koja se sada s ovog otoka počela širiti istočnom Afrikom. Bolest je to za koju se u Europi drži kako gotovo više i ne postoji, no u nerazvijenijim dijelovima svijeta itekako je prisutna i svake godine odnosi stotine života. Na samom Madagaskaru kuga nije neuobičajena, desetak slučajeva zabilježi se svake godine u vrijeme kišne sezone, no ovaj put situacija je znatno ozbiljnija nego desetljećima prije. U proteklih nekoliko mjeseci oboljelo je gotovo tisuću i pol ljudi, a njih više od 130 već je umrlo. Velikom širenju bolesti ove godine znatno doprinosi i prilično bizaran madagaskarski običaj famadihana. U okviru ovog rituala obitelj preminulog nakon pogreba iskapa njegovo tijelo, pleše s njim, a potom ga ponovo ukopava. – Zabranili smo ovaj ritual, posebno od kada je krenula epidemija, no nema velikog uspjeha. Fadamihanu obitelji i dalje provode, nitko ne razmišlja kako se
Dio povjesničara vjeruje da je zbog kuge koju su vojnici donijeli iz Perzije propalo Rimsko Carstvo
plućna kuga može prenijeti na svakog tko dodiruje tijelo – kaže madagaskarski ministar zdravstva Willy Randriamarotia, no stanovnici otoka uglavnom ne žele ni pomisliti da napuste ritual koji se u ovoj zemlji održava već stoljećima. – Do sada sam sudjelovao na najmanje petnaestak famadihana i nijednom nisam obolio od bilo čega – kaže jedan stanovnik Madagaskara. Iako u Europi već poodavno nema kuge, ova je zarazna bolest koju uzrokuje bakterija Yersinia pestis, a koja se širi prljavštinom, buhama, nametnicima i štakorima, ali i kapljičnim putem, tijekom srednjeg vijeka sasvim promijenila sliku Starog kontinenta prepolovivši njegovo stanovništvo u velikoj pandemiji u 14. stoljeću. Kuga je jedina bolest koja ima ogromno mjesto u povijesti civilizacije i koja je imala velik utjecaj na razvoj suvremene civi- lizacije. Dio povjesničara čak tvrdi da je upravo kuga imala znatan utjecaj na pad Rimskog Carstva. Naime, 165. godine nove ere izbila je epidemija kuge, a vjeruje se da su je donijeli rimski vojnici koji su se vratili iz Perzije. No prva velika pandemija ove bolesti, poznata i kao Justinijanova kuga, izbila je gotovo četiri stoljeća kasnije, u vrijeme vladavine rimskog cara Justinijana. Epidemija je izbila u Kini, no s vremenom se proširila do Europe, i to preko Konstantinopola, današnjeg Istanbula, koji je u to vrijeme bio veliko trgovačko središte za promet žitaricama. Upravo preko zaražene robe kuga se proširila po Rimskom Carstvu. Ova je pandemija trajala sljedeća dva stoljeća, zahvatila je goto-
Kuga je jedina bolest koja je snažno obilježila razvoj mnogih umjetnosti
vo cijelo područje Mediterana, pri čemu je u tih dvjesto godina umrlo više od 25 milijuna ljudi, dok je diljem svijeta u ovom valu kuge stradalo više od 100 milijuna ljudi.
Japanci ratovali i buhama
Najpoznatija epidemija kuge, nazvana Crna smrt, nastupila je u kasnom srednjem vijeku, a trajala je “samo” četiri godine, od 1347. do 1351. I ovaj put epidemija je počela u Kini, no brzo se Putem svile proširila Azijom do Europe i Afrike. Procjenjuje se da je u te četiri godine stradalo 25 milijuna ljudi na području Starog kontinenta, pri čemu je broj stanovnika Europe smanjen za jednu trećinu, sa 75 na 50 milijuna ljudi. Između 14. i 17. stoljeća kuga je pogađala različite dijelove Europe u gotovo pravilnim navratima. Samo u Parizu 1466. kuga je pokosila 40.000 stanovnika, a epidemija bolesti razvijala se svake treće godine. Slično je bilo i u Engleskoj, Nizozemskoj, Italiji, Austriji... No epidemije ove bolesti nisu bile ograničene samo ne Europu, harala je i Bliskim istokom, Afrikom... Na području Rusije i skandinavskih zemalja kuge je bilo manje, i to prvenstveno zbog hladne klime i oštrih zima. Iako nisu znali kako se kuga prenosi, tijekom srednjeg vijeka kugu su, kao biološko oružje, koristile i razne vojske. Doduše, nisu izbacivali bakterije kuge u aerosolu, već je tehnika bila puno bizarnija. Naime, tijekom opsada gradova nerijetko su katapultima ubacivali tijela umrlih od kuge unutar zidina nadajući se da će bolest pobiti ili oslabiti branitelje. Ova taktika nerijetko je imala uspjeha, a kada bi jednom provalili u utvrđeni grad, osvajači bi pobili sve preživjele i njihova tijela spalili. Kugu su kao biološko oružje tijekom Drugog svjetskog rata koristili i Japanci koji su posebno uzgajali buhe zaražene kugom. Tijekom okupacije Mandžurije namjerno su njima zarazili kineske i korejske civile te ratne zarobljenike, a posebno su buhe korištene tijekom bitke za Changde koji su Japanci preoteli kineskim braniteljima desetkovanima bolešću. Posljednja velika pandemija kuge izbila je krajem 19. i početkom 20. stoljeća u kineskoj provinciji Yunnan kada je u nekoliko godina umrlo više od 12 milijuna ljudi. Posebno je teško stradao Hong Kong u kojemu je stopa smrtnosti kod oboljelih bila veća od 90 posto. Upravo tijekom te pandemije znanstvenici su zaključili da se kuga prenosi nametnicima i štakorima pa se masovnim lovom na glodavce napokon zaustavilo širenje bolesti. Iako se kuga danas liječi antibioticima, ova bolest još je uvijek prisutna u pojedinim dijelovima svijeta. Tijekom rata u Vijetnamu dijelovi te zemlje bili su teško pogođeni kugom, baš kao i dijelovi Indije u kojoj se i danas pojavljuju manje ili veće epidemije bolesti. Ipak, najveće suvremeno žarište kuge modernog vremena su Madagaskar i podsaharska Afrika na koje se odnosi 95 posto svih slučajeva zaraze. Gotovo je nevjerojatno, ali kuga je vrlo česta i u SAD-u, pogotovo u jugozapadnim saveznim državama gdje ima status endemske bolesti, ali zbog uporabe antibiotika i razvijenog zdravstva ne odnosi ljudske živote. Kuga je jedina bolest koja je svoj pečat ostavila u razvoju umjetnosti. Upravo je vrijeme renesanse vrijeme velikih udara kuge, a umjetnici su živjeli u neprestanom strahu od bolesti. Neki od velikih umjetnika toga doba, poput Hansa Holbeina ili Tiziana umrli su od kuge, drugi su svoja djela stvarali u bijegu pred epidemijama. Takav je primjer Tintoretto koji je svoja najpoznatija djela stvorio u Scuola Grande di San Rocco u Veneciji, zatvorenoj enklavi unutar grada koja je umjetnicima služila kao sklonište od bolesti. Uostalom, i Giovani Boccaccio napisao je Dekameron, zbirku novela prožetih porukom da je potrebno uživati u životu, u svjetlu epidemije kuge. Radnja se vrti oko sedam djevojaka i tri mladića koji su se pred epidemijom bolesti sklonili na imanje u okolici Firence. Crna smrt vrlo je snažno učvrstila realizam u umjetnosti. Strah od pakla postao je užasno stvaran, a kuga je smatrana Božjom kaznom za grešnike. Ljudi odavno znaju kako se kuga prenosi i liječi, ali to još uvijek ne sprečava ljudske tragedije i smrti. Doduše, u Europi kuge već odavno nema, ali je ona i dalje je dio svakodnevice za tisuće ljudi u manje sretnim i manje razvijenim dijelovima svijeta.