‘Mijenjanje značenja riječi društvo uvodi u zabludu’
To je najdirektniji napad na osobnoj razini. Time se izravno ide na rušenje nečijeg kredibiliteta. Ako za nekoga tvrdite da laže, vi ga želite diskreditirati i stručno i moralno. A danas se u našem društvu sve manje reagira na prozivke ili optužbe da se laže. Mnogi ne osjećaju potrebu argumentirati ni objašnjavati o čemu se radi. Stječe se dojam da neki ljudi ni na koji način ni za što ne odgovaraju. Na optužbe za laganje čak se uopće ne reagira, a kada se takve optužbe nikada i ne pokušava demantirati onda to počinje proizvoditi kulturu u kojoj sve možete reći, a oni koje se proziva i optužuje ni za što neće biti osuđeni. To je, zapravo, stvaranje atmosfere u kojoj pada kredibilitet svim sudionicima, što onda utječe na atmosferu defetizma i nepovjerenja u institucije. A kada ljudi pristanu na takvu lažnu komunikaciju u kojoj se ne postavljaju nikakva pitanja niti se očekuje provjera, onda se političari kao modeli počinju prelijevati na njih, što može postati problematično za ponašanje cijelog društva. Političari kao da zaboravljaju što je to odgovornost za izgovorenu javnu riječ. Ta odgovornost kao da je izgubila svaki smisao pa se to što čine političari kao plimni val počinje širiti na cijelo društvo. Kada se to dogodi, situacija postaje pogubna – upozorila je komunikologinja čiju je tezu o pogubnom domino-efektu nekažnjenog laganja političara dodatno razradila i psihologinja Mirjana Nazor kazavši da zbog toga gubimo povjerenje u ljude koji su na javnoj sceni, a tu je i bojazan da takvo ponašanje političara potiče dio ljudi na zaključak - zašto i mi ne bismo lagali. – To onda može izazvati plimu laganja, što je jako opasno jer kod ljudi stvara osjećaj bespomoćnosti. Mnogima se zgadi živjeti u društvu koje ne sankcionira laž. To pridonosi općoj depresivnosti, a na mlade to pogotovo pogubno djeluje odgojno jer one vrijednosti u koje se zaklinjemo to zapravo nisu. Zasjenili su ih laganje, pokvarenost, varanje... K tome, oni koji imaju hrabrosti ili ludosti pa žele nešto promijeniti, mogu ostati i bez glave. Bojim se da su mnogi ljudi koji su pokušali nešto promijeniti, kritizirati i reagirati na laži, ako su pritom imali neugodnosti ili su zato ostali bez posla ili im se čak i prijetilo, odustali. Naravno, ima mnogo i onih koji nisu ni pokušali išta učiniti. E sad, pitanje je kojih u društvu ima više. Nisam sigurna da ću doživjeti da će onih koji su spremni reagirati na laž biti više. Dok se ta kritična masa ne dogodi, najmudrije je okrenuti se nekom svom bliskom krugu ljudi koji i dalje ustrajno poštuju i njeguju one prave vrijednosti. Ipak, valja ponoviti, na političarima je najviše odgovornosti za ovoliku koncentraciju laži u javnom prostoru jer oni postavljaju ljestvicu – vrlo izravno govori i Mirjana Nazor. No, kako nade polagati u političare koji jedni druge optužuju za laži, a da nikome pritom nije nimalo neugodno. Dovoljno je sjetiti se i onog čuvenog i za zdrav razum uvredljivog relativiziranja jednog moćnog političara koji je u svoju obranu rekao da on nikada ne laže, nego samo ponekad ne govori istinu. – U takvim je okolnostima gotovo izbrisana granica između istine i laži. I pred bujicom informacija koje dodatno zaglušuju javni, a time i moralni prostor, istina se više ne propituje kritički i zdravorazumski već se unaprijed pripisuje osobi ili skupini kojoj pripadam ili hoću pripadati. Najbolji primjer takvog društvenog pada u tradicionalnost i plemensku ograničenost je Sabor. Moguće je izreći bilo kakvu laž o suprotnom političkom taboru i ostati siguran da će naši stranački članovi i “navijači” ostati vjerni nama, neće ih zanimati istina, a time se vraćamo u ono doba kad se pjevalo “tko drukčije kaže, kleveće i laže”. U nekim je životnim okolnostima “ne govoriti istinu“, prihvatljivo. Recimo, nitko ne voli razredne ulizice koji sve što vide otkucaju nastavniku, ali prešutjeti istinu ako ona razotkriva nepoštenje ili nedjelo koje je počinio netko iz moje stranke, znači iznevjeriti svoj politički poziv, svoje birače i sve građane, koji od mene očekuju da prije svega budem vjeran njima, a tek potom svojoj stranci kao interesnoj skupini – za nadati se da će ove riječi Renata Matića pročitati i oni kojima su ponajviše namijenjene. No, kada su laž i istina u pitanju, vrijeme u kojem živimo postavlja nam još neke zamke. One tehnološke. Zato smo komunikologinju S. Leinert Novosel pitali koliko - Sporazumijevanje među ljudima u nekoj zajednici moguće je zato što postoji dogovor i o značenju pojedinih riječi, i vrlo je opasno ako se značenje riječi mijenja zbog različitih okolnosti pa u jednom vremenu jedna riječ može značiti jedno, a u drugom vremenu drugo. To narušava sporazumijevanje i dovodi u zabludu. Zato je jako važno da se ne dogodi da laž postane nešto općenito prihvatljivo, nešto što
Kad god je riječ o govoru u kojem iznosite ono u što ne vjerujete, skrenut ćete pogled. Za razliku od govora kojim želite potvrditi svoje mišljenje ili uvjeriti nekoga u svoju tvrdnju i istinu
nije opasno, što je svakodnevno, uobičajeno. Riječ “laž” ima svoje temeljno značenje i ono što ona pokriva ni na koji način ne bismo smjeli tolerirati - rezolutan je i jezikoslovac Marko Alerić. - Imam osjećaj da nema odgovornosti za javno izgovorenu i napisanu riječ i da se ništa neće dogoditi ako lažete. Kao da se laž tolerira, a to dugoročno za cijelo društvo može imati velike posljedice - dodaje Alerić. suvremeni načini komunikacije (blogovi, recimo) pridonose širenju (ne)kulture laganja. – Nova sredstva komunikacije omogućuju pojedincu da se i njega čuje, da ima aktivnu ulogu u javnom prostoru, no na taj način svoj osobni imidž možete kreirati kako god želite i u javni prostor možete intervenirati s bilo kojim ciljem za koji ste se odlučili. Blogom jednosmjerno komunicirate, ispaljujete svoje misli i sve podređujete vlastitim ciljevima. Tu nema uključivanja druge strane, vi možete izjaviti sve što ide vama u korist. Blog me podsjeća na situaciju kao da iziđete na trg među ljude, izvičete se, kažete sve što želite, a onda se pokupite i odete. To je forma u kojoj radite zaista sve što hoćete – slikovita je S. Leinert Novosel koja tu temu malo i proširuje analizom komunikacije na društvenim mrežama, što je slično interpersonalnoj komunikaciji, s tom razlikom da onu drugu osobu ipak ne vidite.
Da plačete od muke
– Dakle, u tom slučaju ne možete iščitavati neverbalnu komunikaciju, neverbalne poruke. Nečije se raspoloženje donekle može detektirati iz upotrijebljenih emotikona, no klasične neformalne poruke ipak ostaju skrivene. Ono što možemo vidjeti uživo ili kroz klasične medije ovdje nam jednostavno nije omogućeno. Je li to nedostatak? Jest, jer mi neprestano uz analizu sadržaja izgovorene riječi javnih osoba iščitavamo i mnogo važniju, takozvanu skrivenu poruku, koja nam potvrđuje je li netko u nešto iskreno vjeruje i iskreno to zastupa ili to govori samo zato što mora. U ovom drugom slučaju dobro nam mogu poslužiti različiti oblici neverbalne komunikacije koji tada znaju biti izdajnički za onoga tko neiskreno komunicira. To se može prepoznati u promjeni boje glasa ili u tome što se počinje tiše govoriti. Kada se laže, skreće se pogled i gleda ustranu, česti su tada i atipični pokreti rukama, pokazuje se nervoza u prstima. Muškarci pritom često popravljaju kravatu ili provjeravaju jesu li dobro zakopčali gumbe na sakou, dok žene često dodiruju i popravljaju kosu ili poravnavaju nešto na sebi. Ako imaju olovku u ruci, i jedni i druge je vrte, lupkaju njome. To pokazuje da je osoba pojačano napeta, da nešto skriva, da je zatečena u neugodnoj situaciji. U takvim trenucima osobe se često, ako stoje, premještaju s noge na nogu, a ako sjede onda se vrte u stolcu ili premještaju noge. Oni senzitivniji još se i zacrvene i preznoje, što je također znak nelagode pri laganju. Kada lažu, ljudi i zamuckuju, no najviše od svega laganje otkriva pogled. Gotovo je nemoguće lagati gledajući nekoga u oči. Kada god je riječ o govoru u kojem iznosite ono u što ne vjerujete ili hoćete prikriti pravi sadržaj - skrenut ćete pogled. Neugodne ili netočne činjenice ljudi uvijek izgovaraju oborena pogleda ili gledanjem u stranu. Za razliku od toga, kada želite potvrditi svoje mišljenje ili uvjeriti nekoga u svoje tvrdnje, u svoju istinu, vi uvijek pojačavate pogled u oči jer je to kanal utjecanja – navodi nas komunikologinja da dobro pamtimo njezine riječi te pomnije, kao okom sokolovim, gledamo i slušamo one čiji je smisao postojanja dobrobit svih nas, ali su to nekim čudom zaboravili, premda se ni narod baš ne može pohvaliti nekom bistrom memorijom. Jest, to su detalji, no nije naodmet prisjetiti se i one da je “vrag u detaljima”. Zanima nas stoga može li se naučiti kako prikriti laž, tim više što smo sigurni da se ista ta “lampica” odmah na početku karijere upalila i većini naših političara. – U principu teško. Dobri stručnjaci uvijek će otkriti kada osoba ne govori istinu i zato govori i ponašanje političara u vrlo osjetljivim i konfliktnim situacijama postaju dobar predmet analiza. Naime, teško je apsolutno kontrolirati lice zato što je ono refleks unutarnjeg stanja, sve se tu zbiva na nesvjesnoj razini. Kaže se - u komunikaciji ruke i noge još donekle i možete kontrolirati, no lice vrlo teško – uzvraća S. Leinert Novosel. Nakon svega, valja nam zatvoriti krug pa za one koji u sebi možda ne prepoznaju zadivljujućeg Vladu s početka teksta, naše sugovornike zapitati - što to danas znače uzrečice - vjerovati na riječ i dati riječ, te kome ljudi danas mogu vjerovati. – Kada čujem “vjeruj mi na riječ” bitno mi je tko mi je to rekao. Međutim, kada to kaže bilo koja javna ličnost, recimo političar, čovjek bi se mogao nasmijati ili čak zaplakati od muke. Ta uzrečica još ima vrijednost tek u onom krugu bliskih ljudi koje dulje znamo i u koje imamo povjerenja – izjasnila se psihologinja Mirjana Nazor, a sociolog Renato Matić kazao je nešto što bi trebalo uklesati u kamen: – Želimo li izići iz tog začaranog kruga laži i zadržati šansu za budućnost, iskonsku potrebu za istinom, bez koje nije moguće živjeti, umjesto da se proglašava glupošću, naivnošću, idealizmom i utopijom, treba pomoću odgoja, obrazovanja, medija, a prije svega kroz politiku, iznova afirmirati kao najveću moralnu snagu društva.
Blogom jednosmjerno komunicirate, ispaljujete svoju istinu i to je situacija kao da iziđete na trg među ljude, izvičete sve što želite, a onda se pokupite i odete