Hoće li Plenkovićevi ministri morati bježati pred Grabar-Kitarović?

pa je pitala portira je li ministar u zgradi, a kad je čula da jest, ušla je i osvanula ispred zaprepaštenog ministra. Jakovina ju je nevoljko ugostio, kratko porazgovarao i objašnjavao kako nije on kriv, no onda je ušla tajnica i rekla mu da ga zove premijer. Istrčao je van i nije se više vraćao. Poslije se ispostavilo da je čak pobjegao iz zgrade na stražnji izlaz. Kada je predsjednica shvatila da je pobjegao bez pozdrava, samo se nasmiješila jer je znala da je osvojila prvu pobjedu nad Milanovićem. Poslije toga Milanović je dva puta gubio izbore, a Grabar-Kitarović samo jačala svoju političku poziciju i autoritet i u zemlji i u inozemstvu i pokazala da je stvar i u karakteru, a ne samo u ovlastima. o, novi joj izbori slijede za dvije godine. Već je prilično jasno da će ona krenuti u borbu za drugi mandat, kao što je izvjesno da će u toj utrci morati zakomplicirati odnose prema Plenkoviću i njegovoj Vladi. Premda potječu iz iste političke opcije, to sada postaje nevažno jer će se Plenković i ona morati početi razilaziti. Plenković je kronično operiran od populizma, on mu se gadi i ljude nastoji uvjeriti da povlači državničke poteze, a ne one koji bi se već po defaultu sviđali svima. Grabar-Kitarović već je pokazala da naprotiv ne bježi od populizma, već radi poteze za koje zna da će ljudima imponirati. Već sama priroda njezine funkcije, gdje ona nema odgovornosti, ne takve kakve ima premijer, omogućuje joj izvrsnu političku poziciju. Plenković je u puno težoj situaciji, a ne spašavaju ga ni dobri gospodarski rezultati i još mu svi protivnici u isto vrijeme dišu za vratom. U takvoj situaciji može se očekivati da će Grabar-Kitarović koristiti sve legitimne načine u borbi za drugi mandat, a efikasan je i onaj kada predsjednik zastupa interese naroda i zalupa na vrata ministara. Kao što je to već isprobala s Jakovinom. ako su Plenkovića i njegovi ministri ipak njegovali puno džentlmenskiji pristup prema predsjednici i mnogi od njih su se aktivno uključivali i u njezine političke aktivnosti u zemlji i svijetu, vjerojatno se neće ponoviti situacija s Jakovinom. Puno je teže zamisliti situaciju u kojoj bi predsjednica nenajavljeno ušla u ministarstva Tolušiću ili Krstičeviću, a da bi oni morali potom onako pobjeći. No, ako se i ne ponove takvi “upadi”, nastavit će se rasprava o potrebi rekonfiguriranja pozicije predsjednika države i predsjednika Vlade, odnosno treba li ukinuti i spomen o tome da predsjednik RH ima pravo nadzirati i korigirati izvršnu vlast. Osim toga, u situaciji kada je oporba diletantska, ima i očekivanja da barem Pantovčak bude nekakav korektiv. Željeli ili ne, tu smo došli do pitanja ima li u Hrvatskoj dovoljno mjesta i za jakog premijera i za jakog predsjednika države.

NK