NENO BELAN
Zna se moje pravilo – jedan mali dio svemira ostavljam samo za sebe
Kantautor Neno Belan već dulje od tri desetljeća uspješno pliva glazbenim vodama. A trenutačno uspješno pliva i na funkciji umjetničkog ravnatelja Zagrebačkog festivala koji je s nekoliko kolega s estrade posljednjih godina podigao na jednu novu razinu. Govori i o kćeri Nikolini koja se također bavi glazbom te mu je odlična potpora, ali i konstruktivna kritičarka, koja otkriva hoće li s njima uskoro ostvariti neku poslovnu suradnju. Doznali smo i neke Belanove planove za ovu i iduću godinu, koje će sigurno s velikim veseljem dočekati svi njegovi obožavatelji.
Nedavno su odabrane pjesme za 65. izdanje Zagrebačkog festivala koje će se održati početkom 2018. Je li to bio težak zadatak?
To je bio poprilično težak zadatak, dapače veoma težak zadatak, s obzirom na broj pristiglih radova, i s obzirom na količinu kvalitetnih radova unutar istih.
Samo u trećem krugu birali ste između 56 pjesama. Koliko ih je stiglo ukupno? Je li bilo naporno sve ih preslušati?
Ukupno je stiglo 268 radova, i slušali smo ih puna tri dana, prvo smo suzili krug za stotinjak manje, da bismo naposljetku došli do broja od 56 songova u trećem krugu. To je bio jako opsežan i naporan rad jer nije bilo lako održati koncentraciju sve to vrijeme na toliki broj pjesama, ali mislim da smo bili na visini zadatka i da smo ga veoma studiozno i kvalitetno priveli kraju.
Uz vas u žiriju su ugledni radijski glazbeni urednici, glazbeni novinar, glazbeni producent. Kako ste ih odabrali? Jeste li se lako složili oko odabira finalista?
Ideja festivala je da je svake godine drukčiji saziv žirija, i uvijek su to ljudi koji nisu direktno uključeni u festival, a sve to da bi se osigurala demokratičnost procesa. Prošle godine su, primjerice, to bili kolege vanjski autori i izvođači, a ove smo se godine pak odlučili na ljude čiji je posao usko vezan uz glazbu, ali nisu autori ni izvođači. Sve su to ljudi s visokim pedigreom, i vrlo cijenjeni u svojim krugovima te visoko rangirani na svojim pozicijama i vrlo bitni za naš posao. A što se tiče odabira finalista, do onih 56 u zadnjem krugu smo došli konsenzusom, imajući strogo u vidu našu novu viziju što ovaj festival treba predstavljati u današnjem vremenu. Nakon toga smo demokratskom metodom tajnog bodovanja, i zbirom tih bodova došli do 22 finalista ovogodišnjeg festivala, koji će nastupiti na njemu u siječnju sljedeće godine.
Prije nekoliko godina s kolegama ste odlučili dignuti Zagrebački festival na neku novu razinu. Kako ste i sami kazali, zamislili ste jedan moderan show poput Sanrema, ali u okviru naših mogućnosti. Smatrate li da ste u tome uspjeli? Kako na festival nakon promjena gleda publika, a kako vaši kolege?
Festival evidentno nakon dugih godina stagnacije pred našim očima kontinuirano raste i opet sve više dobiva na važnosti. A to se vidi i po sve masovnijem interesu autora, koji smo u njima probudili. Posebno smo ponosni i na broj kvalitetnih autora i izvođača mlađe generacije, naše glazbene budućnosti, jer smatramo da je, između ostalog, jedan od najbitnijih razloga postojanja ovog festivala, upravo promocija i onih koji dolaze i koji će sutra iznositi teret kreiranja domaće popularne kvalitetne glazbene produkcije. A što se tiče kritika, uz neke rijetke iznimke, jer naravno da u demokratskom ozračju uvijek ima onih i suprotnih mišljenja, mi dobivamo ustvari u prosjeku izvanredan feedback, kako od kolega, tako i od publike, i to nam je veliki poticaj da i dalje ustrajemo na ovom svojem putu, koji smo zamislili i zacrtali, i kojim smo krenuli.
Kako se netko tko je većinu života proveo na sceni osjeća u koži direktora? Je li to velika promjena?
Pa možda bolje zvuči naziv umjetnički ravnatelj, što u suštini i jesam, a inače ne radim, naravno, sam, iza mene stoji tim od nekoliko veoma kvalitetnih ljudi, Izvršni odbor festivala. Naš rad je strogo kolektivan i odlično se nadopunjavamo u idejama. Da se razumijemo, ja i dalje većinu života provodim i provodit ću na sceni, a ovaj trenutačni angažman oko festivala mi, dapače, daje još jedno dodatno veliko iskustvo i širinu, dok je sve opet vezano uz moj životni poziv – glazbu.
Prošle godine proslavili ste tri desetljeća glazbene karijere. Kako su izgledali vaši počeci? Kad ste počinjali, jeste li mogli sanjati da ćete toliko dugo uspijevati živjeti od glazbe?
Sanjao sam svakako, svi na početku sanjamo, ali ja sam i vjerovao u svoje snove. I nisam pogriješio, kao što vidite, ja sam ih i uspio realizirati. I to uz pomoć, naravno osim prirodnog talenta i predispozicije za glazbu, svakako i velikog rada i odricanja, upornosti i – vrlo bitno, ako ne i najbitnije – vjere u sebe. Detaljnije što se tu sve izdogađalo u počecima i kasnije, čitat ćemo možda radije u nekoj mojoj budućoj knjizi, autobiografiji, jer je toliko toga iza mene da bih vam satima sad mogao pričati o tome, a mislim da za to nema mjesta u ovom intervjuu. Ha, ha!
U svjetlu vaših početaka, razumijete li danas bolje mlade koji se pokušavaju probiti na domaćoj sceni, posebno one koji su dobili priliku nastupiti na Zagrebačkom festivalu? Dajete li im savjete? Jesu li uopće spremni slušati iskusnije od sebe?
Svi smo mi ljudi, i stariji i mlađi, svatko je različit, ima drukčiju filozofiju, i na različit način poima svijet oko sebe, uključujući i ovaj posao. Neki mladi ljudi vjerojatno i ne razumiju u ovom momentu da ustvari još ništa ne razumiju, a drugi opet već itekako to osjećaju, i ako im treba moj savjet, a vidim da treba jer mi često prilaze, ja im ga svakako rado dajem u okvirima onoga što sam i sam naučio, mada, čovjek uči dok je živ, kaže ona stara poznata krilatica. Tako da sasvim sigurno i za mene još ima itekako prostora za napredovanje. Kakogod, uvijek sam spreman pomoći, a i sam festival je jedan vid te pomoći mlađim snagama.
Slažete li se da su danas potpuno drukčija vremena za sve, pa tako i za glazbu? U neku ruku je lakše jer uz pomoć moderne tehnologije, interneta i posebno društvenih mreža puno je lakše doći do publike, ali je zato i konkurencija žešća? Koliko vi u svojoj karijeri koristite sve te blagodati modernog doba?
Naravno da se prilagođavam vremenu u kojem živim, ne bi bilo dobro da sam se zakopao u prošlosti. Dapače, za nas Vodenjake kažu i da smo ispred svog vremena, tako da je logično da i sam koristim sve te blagodati suvremene tehnologije. Od kompjutora u studiju, preko promocije preko društvenih mreža, YouTubea i tako dalje. Vremena su se, istina, veoma promijenila, i s njima i načini i izrade i konzumiranja glazbe, ali nekakva suština se ipak zadržala, a to je da je najvažnije ostati svoj. Tu unutarnju iskrenost, i vrijednost koju ona stvara, prepoznaju, čini se, i društvene mreže. Barem na duge staze, ako već ne u određenom trenutku.
Vaša kći Nikolina također se bavi glazbom. Jeste li jedno drugom potpora i kao kolege? Kako je s kritikom?
Njezina kritika je uvijek tu, iskrena i direktna, bez uvijanja, jer takva je ona. I to mi se ustvari veoma sviđa. A naravno da smo i potpora jedno drugom, pa pobogu roditelj sam, drukčije ni ne može ni ne smije biti.
Kćeri ste bili potpora kada je početkom godine napisala glazbu za predstavu “Gaćice” koju je u šibenskom HNK režirala Nina Kleflin. I sami ste pisali glazbu za predstave/mjuzikle, hoće li se na tom području možda uskoro dogoditi neka suradnja oca i kćeri?
Točnije, bila je glazbeni urednik predstave, birala je i postavljala glazbu precizno za razne emotivno-dramske situacije u predstavi. Naravno da je moguća suradnja između oca i kćeri, štoviše i poželjna. Ali pustimo stvari da se događaju prirodno i spontano. Nisam od onih koji vole bombastične najave. Kad bude, bit će, čut će se.
U kolovozu je održana izložba koncertnih fotografija vas i vaših Fiumensa koje je u proteklih deset godina snimila vaša draga suradnica i prijateljica Anamarija Vartabedijan. Kako je došlo do te suradnje? Iako su fotografije snimane na koncertima, recite, kako se osjećate u ulozi modela?
Anamarija nas snima na mnogim koncertima već desetak godina, pa je prirodno nadgradnja te suradnje došla u obliku nekoliko izložbi u par gradova, napravljena od pažljivo odabranog materijala, a u deset godina tog materijala naravno da nije nedostajalo. Model, kažete? Pa ne osjećam se nekako baš kao model, već ipak i dalje prije svega kao glazbenik, autor i performer, a ove nuspojave mog poziva, zvane recimo, eto, i mode – nemam naravno ništa protiv njih, ali ih ne proživljavam na doslovan način.
U rujnu ste objavili spot za pjesmu “Zvijezda moga sna” koju potpisujete s Marijanom Nolom. Pjesma je izvorno nastala kao dio kazališne predstave, zatim ste ju izveli na 20. Večerima dalmatinske šansone, a spot je uslijedio nakon svega toga i tu se ponovila suradnja s Anamarijom. Sve je snažnija ta vaša veza glazbe i teatra, ima li novosti na tom planu? Možemo li uskoro očekivati neku novu predstavu na kojoj ćete raditi?
Ima novosti i na tom planu, pripremam se za jednu zanimljivu aktivnost, a to je pisanje instrumentalne glazbe za predstavu “Povratak Filipa Latinovicza” Miroslava Krleže, dakle ovoga puta drama, a ne mjuzikl, u režiji opet Nine Kleflin. Predstava će biti premijerno prikazana na otvorenju novoizgrađenog kazališta velike hrvatske manjine u Pečuhu, mađarskom gradu, čiju je kompletnu izgradnju, što je posebno interesantan podatak, financirala potpuno mađarska vlada. Ima i dalje još drugih planova u tom smjeru, ali o tom – potom.
Ovih dana izišao je i spot sa slavljeničkog koncerta vaših riječkih kolegica grupe E.N.I. s kojima ste ostvarili lijepu suradnju. Pamtimo i vaše duete s Massimom, Josipom Lisac, Zoricom Kondžom, Anjom Šovagović Despot, Dinom Dvornikom, Majom Posavec... Je li u planu neki novi duet? Imate li na tom planu nekih neostvarenih želja? Kad bi vam se pružila prilika da možete odabrati neku stranu zvijezdu za suradnju, tko bi to bio?
Izvrsnih suradnji sam imao u prošlosti, a nadam se, ustvari sasvim sam siguran, da će ih biti i u budućnosti, jer pripremam jedan vrlo interesantan duet dogodine, ali vam sad ne smijem otkriti o kome je riječ, jer bi se izgubio očekivani efekt. Svakako imam i ideju da sve te suradnje objedinim u budućnosti na jednom CD-u nevjerojatno neočekivanog naziva - “dueti” (ha, ha!), u suradnji sa svojom diskografskom kućom Dallas Records. A što se tiče strane zvijezde, nisam nikad razmišljao o tome s kim bih mogao ostvariti takvu vrstu suradnje, jer pola The Beatlesa, nažalost, nije više među živima, a sam sam nekako realan i više fokusiran na razmišljanje o domaćim ili regionalnim zvijezdama. Ali eto, život nam zna često prirediti iznenađenja pa...
Vaše romantične skladbe pretežno sluša ženska publika, a i privatno ste okruženi snažnim ženama – majkom, kćeri, sestrama, boljom polovicom... koje su definitivno obilježile vaš život. Jeste li neke od svojih pjesama posvetili njima?
Pa dobar dio njih. Ali nemojte me pitati da sad to obrazlažem, jer nisam sklon tome, zna se oduvijek da je moje pravilo da jedan mali dio svemira apsolutno ostavljam samo za sebe.