Demokracija da, anarhija i populizam ne!
Stara je to istina. Sve svjetske religije štuju boga, ali ga se i boje. Kad smo bili đaci bojali smo se nekih profesora, ali smo na njihovim satovima bili tihi. Obratno se čulo na satovima liberalnijih nastavnika, čula se buka, žamor i sl. Zašto smo kasnije u životu s poštovanjem pozdravljali stroge profesore, a često smo se pravili da one blage ne vidimo. Osjećali smo da je to nepravedno, ali respekt je ostao zbog straha pred strogima. Zašto su se sve one vojske koje su imale stroge zapovjednike bolje borile. Iz straha. Tamo gdje su zapovjednici bili “mekani” predavali su se. Zašto se Arapi kojih je na desetke puta više od Židova, boje napasti svoju glavnu metu, Izrael? Jer ga se boje. Kad je Staljin umro njegova najuža svita čekala je da se pojave mrtvačke pjege, a da ga se usude proglasiti mrtvim. Bojali su ga se i mrtvog. Zašto se divlje zvijeri boje krotitelja? Jer je strog. Zašto diktature dulje traju od liberalnih društava? Jer se svi boje za život, za radno mjesto, za obitelj. Nema govora da to zagovaram, tim više što s time imamo iskustva. Ali, eto i u tomu je primjer. Parola “bratstvo-jedinstvo” bila je svetinja. A kad je pala diktatura izbio je rat između “braće”! Staljin je svoje najbliže suradnike likvidirao fizički iz predostrožnosti, dok je Tito svoje dojučerašnje najbliže drugove zatočio na Golom otoku, ili ih je zauvijek odstranio iz javnog života uz zavjet vječne šutnje, dok je jednog ustrajnog likvidirao. Jer ih se bojao. Prema tomu diktatorsko vladanje stvara diktatoru vječnu bojazan, ali se i njega svi boje, pa nema mjesta prigovorima, ili ne daj Bože raspravljanju o nalozima.Zbog svega što o tomu znamo bilo bi dobro, kad ne bi govorili “sve što nam slina na jezik donese” (W. Shakespeare), i time ometali prosperitet kojeg svi želimo. Ne može se u općoj kakofoniji raznih stajališta i namjera pod firmom demokracije podmetati nogu pod svaki program, jer takav koji bi svima odgovarao ne može ni biti. A i to samo zato “da sjaše Murta, i da uzjaše Kurta”! Nepotrebno je nizati niz ostalih primjera kako strah sputava ljude, i apsolutno ga ne zagovaram kao društvenu odrednicu. Međutim, a s naglaskom na prvu rečenicu, ako se ne želi razvijati anarhiju reda mora biti, a taj se postiže samo kad se ljudi boje narušavati standardni red stvari. Čim država mora kupiti dva skupa blindirana automobila, odnosno nove borbene zrakoplove, prve zbog dolaska Putina, pa Trumpa itd., a druge zbog nikakve zračne obrane kakva je trenutno, odmah se populistički koriste “gladni penzioneri” koji bi mogli pojesti taj novac. I što nakon toga, a većina i ne bi dospjela do te blagodati? Svi znadu da se nešto mora za reprezentaciju i sigurnost, te obranu zemlje učiniti, ali glasove milijunske umirovljeničke populacije treba kupovati makar podmetanjima. Nismo nikad čuli, prije a ni sada, čemu su služili i koliko su koštali podzemni Titovi “gradovi” kojih je nekoliko, zatim put u Indiju i Indoneziju cijelom flotom brodova itd. Tko je tada spominjao penzionere? A uvijek su živjeli raskošno! Demokracija da, anarhija ne.