Kamo su nestale domoljubne pjesme kao što je “To je tvoja zemlja” Vice Vukova
Zbog njihove velike popularnosti, ili zbog vremena u kojem su nastajale, neke pjesme i šansone postale su vječne i godinama se pjevaju s jednakim žarom
Nastale u vrijeme rata, pisane za pojedine izvođače, prihvaćene od publike, a neke od njih još su primjer umjetničke kvalitete – Mnogi su od mene do sada tražili dopuštenje za korištenje ove pjesme u reklamama, ali sada sam to prvi put dopustio, i to nakon što su mi najprije pokazali spot u kojem će se koristiti – rekao mi je Alfi Kabiljo, autor pjesme “To je tvoja zemlja”, kojom se ovih dana reklamira jedna velika banka. Zbog stihova velikog Drage Britvića, zanosne Kabiljove melodije i nezaboravnog zvonkog glasa Vice Vukova, ta je pjesma već odavno postala svojevrsnom himnom. Nastala je 1970. godine, a autori su, kaže Kabiljo, željeli u njoj uhvatiti, prenijeti i ovjekovječiti trenutak rastućeg domoljubnog i nacionalnog zanosa. Kasnije je, skupa s glasom Vice Vukova, godinama bila u ilegali, a devedesetih godina baš i nije došla do izražaja u poplavi novih domoljubnih pjesama. “To je tvoja zemlja” vjerojatno je bila za to predratno i ratno vrijeme i tadašnju agresivnu nacionalističku retoriku prenježna i presuptilna. U jednoj od najljepših ikada napisanih i skladanih hrvatskih domoljubnih pjesama Hrvatska se uopće ne spominje, a opet je svima jasno da je upravo o našoj zemlji riječ. Upravo zato što nikoga ne isključuje pjesma se dobro slaže s porukama i vrijednostima koje reklamira jedna banka, skupa sa svojim uslugama.
Svi ih pjevaju
No, temu o bankama i ljudskim vrijednostima ostavit ćemo za neku drugu priliku. Danas su tema popularne pjesme i šansone koje ili imaju značajke himne ili su, pak, svojevrsne himne od njih stvorili slušatelji koji ih masovno pjevaju. Popis deset takvih pjesama u ovom članku moj je osobni izbor, dakle subjektivan. Ali, nastojao sam biti i objektivan, osobito kad sam na njega uvrstio pjesmu “Lijepa li si” Marka Perkovića Thompsona. U glazbenom smislu, ona nema himnički karakter, pod kojim podrazumijevamo svečani karakter uz koji obično ide i polagani ili barem umjereni
tempo. Doduše, i to je stvar ukusa i tradicije, pa su tako državne himne većine latinoameričkih zemalja, baš kao i Španjolske i Italije, vrlo živahne, energične i vesele koračnice operno-operetne provenijencije. Većina izvanglazbenih razloga zbog kojih mnogi obožavaju Thompsona mene odbijaju od njegovih pjesama, pa i onih koje sam ponekad znao zapjevati u posebnim prilikama. “Lijepa li si”, uz to, sadrži i ono sporno umetanje “Herceg-Bosne” u nabrajanje hrvatskih krajeva i regija. Ali, to je pjesma koja ima i službeni status himne hrvatske nogometne reprezentacije, a osim na nogometnim stadionima, ori se često i na drugim sportskim borilištima, gdje se navijačkom zboru voli pridružiti i sama hrvatska predsjednica. Većina sportskih klubova i navijačkih skupina ima svoje službene i neslužbene himne. Ali, nijedna od njih ne može se mjeriti s onim trenutkom kad čitav poljudski stadion, nakon prvih taktova s razglasa, a capella zapjeva “Dalmatiiiiiinac saaaaam...”. To će priznati i svaki pošteni navijač bilo kojeg drugog kluba koji je čuo kako se na Poljudu pjeva pjesma “Dalmatinac”. Niti melodija Mladena Grdovića, niti riječi Nenada Ninčevića u tom šlageru, nalik tolikim drugima, inače ne bi ušli u antologiju sastavljenu prema najvišim kriterijima pjesništva jednog Britvića i glazbe jednog Kabilja. Ali... no dobro, priznajem: i ja sam hajdukovac. Specifičnu skupinu čine pjesme koje su nastajale u vrijeme rata, ali su po sebi, zapravo, mirotvorne pa tako i mirnodopske. Jedna od njih, “Bože, čuvaj Hrvatsku”, zamišljena je upravo kao himna. Dobro pamtim jedan koncert Simfonijskog orkestra HRT-a u Lisinskom, tih ratnih godina, kada je na bis izvedena u simfonijskom aranžmanu. Većina vjerojatno ipak najbolje pamti izvedbu Tomislava Ivčića, pa i ne zna da je autor glazbe njegov brat Đani Maršan, a stihove je napisao također Drago Britvić. Ipak, pjesma ima veliku manu, još veću od one da ju je HDZ prisvojio za svoju stranačku himnu. Sama melodija, osobito pripjev, baš kao i tekst koji domoljublje spaja s religijom, zapravo su kopija, gotovo čisti plagijat američke pjesme “God Bless America”, koju je još u vrijeme Prvog svjetskog rata skladao Irving Berlin.
Pjesma za odlazak
”Ne dirajte mi ravnicu” ostala je do danas uzvišena i tužna himne svih patnji, a osobito čežnje prognanih za svojim domom. Pjesmu već danas mnogi smatraju i osjećaju narodnom baštinom. Ipak, njena uzvišenost nije smetala njenu autoru Miroslavu Škori da je “potroši” u televizijskom reklami za salamu. Naposljetku, Tutićeva i Dujmićeva “Moja domovina” bila je 1992. najuspješniji odgovor hrvatske popularne glazbe na poplavu domoljubnog kiča i šunda. Sjajna pjesma dijeli sudbinu domovine i ideala o kojima pjeva, pa tako na kraju nedavno završenog dokumentarca “Glasnije od oružja” Zrinko Tutić rezolutno iskazuje svoje razočaranje i ljutnju kada kaže da danas nipošto ne bi napisao takvu pjesmu. Na kraju, vratimo se u vrijeme nastanka pjesme “To je tvoja zemlja” u kojem su nastajali hitovi današnjoj estradi nedostižne umjetničke kvalitete, a koje i danas jesu, ili bi barem mogle ponovno biti himna one najintimnije ljubavi prema rodnom kraju. Poput Ujevićeva “Odlaska” s glazbom i glasom Arsena Dedića, himna kraja iz kojeg se najviše odlazi, kao što je “I kad umrem pjevat će Slavonija” Branka Mihaljevića i Miroslava Slavke Mađera, ili himna onih koji odlaze kao što su odlazili i onda kada je Zvonko Špišić uglazbio predivne “Suze za zagorske brege” Ane Bešenić te, naposljetku, univerzalna himna svih preostalih idealista koji sanjaju “Zelenu livadu”, još jednu vječnu melodiju Alfija Kabilja na stihove Gorana Grgića.
Slavonija, kraj iz kojeg se danas najviše odlazi, ima nekoliko svojih vječnih himni