Traženje ljubavi na internetu kao odgovor na životne promjene
Umodernim gradovima svijeta, manijakalna posvećenost karijeri u dvadesetim i tridesetim godinama života, uz sveopću političku korektnost unutar velikih kompanija i organizacija, postale su pravilo ponašanja. Provođenje 16 sati dnevno na radnom mjestu dokazujući svoju vrijednost, kao i rad vikendom, uz dug transport između posla i prebivališta, mladim su ljudima znatno suzili prostor i vrijeme za druženje i upoznavanje mogućih partnera. Uz to, bilo kakva pogreška u procjeni onih koji odluče preuzeti inicijativu u današnjim uvjetima može, umjesto relativno bezazlenim sramoćenjem, završiti vrlo ozbiljnim optužbama. Okolnosti su se, očito, znatno izmijenile i rijetki među obrazovanim mladim ljudima na zapadu još uvijek vjeruju da bi im se ljubav mogla dogoditi ulaskom u neki bar ili noćni klub i pogledavanjem, smješkanjem i kupovanjem pića. Proteklih sam godina primijetio da je najčešća tema o kojoj slušam u pauzama za ručak na poslu ili konferencijama, koje uglavnom provodim okružen mladim znanstvenicima i stručnjacima vrlo raznolikih etničkih skupina, vezana uz dramatične promjene u načinima kojima današnji mladi ljudi pokušavaju ostvariti emocionalnu vezu. U strahu od pogreške, ali i gubitka vremena i novca kojeg nemaju, mladi sve više pribjegavaju internetskim servisima za upoznavanje. Rekao bih da već barem trećina onih u tridesetima s karijerom unutar akademske zajednice na zapadu partnere traži putem interneta, na servisima za upoznavanje kakvi su Tinder, Match.com, OkCupid, Inner Circle, Zoosk, eHarmony ili Are You Interested. Najvažnije su odlike takvih servisa koliko objavljenih profila treba pretražiti da bi se našlo nekog poželjnog, te koliko takvih poželjnih treba zatim kontaktirati da bi se dobio pozitivan odgovor, i naposljetku – koliko takvih izlazaka uopće završi kvalitetnom vezom. Iz ovog razvoja događaja proizašla je jedna sasvim neočekivana prilika za znanost. Kompjuterskom analizom svih mogućih klikova svojih korisnika, koju je proveo popularni servis “OkCupid”, pokazalo se da žene u dobi do 30 godina najčešće traže muškarce tek malo starije od sebe, one od 30-39 godina traže muškarce iste dobi, a nakon 40 godina najčešće traže vezu s muškarcima koji su nekoliko godina mlađi. No, ono što je doista začudilo istraživače jest da pritom muškarci svih dobi, bez ikakve iznimke, tj. od 18. do 65. godine, najčešće traže vezu sa ženama od 20-23 godine. Reakcija većine mojih kolega na ovu vijest bila je da taj uzorak ne može biti reprezentativan, i da te servise očigledno ne posjećuju ozbiljni, obrazovani i situirani muškarci. Kako bi se takvi muškarci ponašali na tom servisu, to ćemo teško moći doznati. Druga zanimljiva analiza istražila je međusobno privlačenje među globalnim etničkim skupinama. Facebookova aplikacija “Are You Interested” pokazala je da interes za emocionalnu vezu nije opterećen etničkim obilježjima, te većina današnjih mladih ljudi u zemljama zapada nema predrasuda prema vezama s pripadnicima drugih etničkih skupina. Pritom, zanimljiv objavljeni rezultat je da će žene svih etničkih skupina nešto češće pozitivno odgovoriti na ponudu od Anglosaksonaca ili Skandinavaca, uz iznimku Afroamerikanki. Muškarci svih etničkih skupina najčešće će, pak, pozitivno odgovoriti na ponude za izlazak od žena iz Azije, osim muškaraca iz Azije, koji pak preferiraju Latinoamerikanke. Nekima je i ovakav način traženja ljubavi, gdje sami moraju pretraživati baze i čekati odgovore na svoje ponude, također pretežak. Stoga su neki servisi počeli eksperimentirati s primjenom umjetne inteligencije u sparivanju ljudi, temeljem stotinjak iskazanih obilježja svojih korisnika. Umjetna inteligencija pokušala je zatim, kompliciranim algoritmima, predvidjeti tko će se kome svidjeti, te su organizirani 4-minutni susreti preporučenih parova. U znanosti smo sada već navikli da umjetna inteligencija u baš svemu nadmašuje ljude, ali u ovom eksperimentu njezin je uspjeh potpuno izostao. Možda, dakle, doista postoji neko šesto čulo za to tko će nam se svidjeti na prvi pogled, i ta vrsta kemije nije podložna svođenju na matematiku. Međutim, istraživači smatraju da računala nisu pogriješila, već su se sudionici pokusa sasvim nerealno opisivali kako bi se učinili što poželjnijima. Stoga za neuspjeh ipak krive ljude, vjerujući da će unosom realnijih podataka algoritmi proraditi. Hoće li se, međutim, vremenom čak i ovakvo rješenje početi novim generacijama činiti prenapornim, i jesu li hologram Joi iz filma “Blade Runner 2049”. i humanoidni roboti Ava i Kyoko iz filma “Ex machina” iduća dva poglavlja u ovoj priči, vjerojatno ćemo doznati već u iduća dva desetljeća.
Možda ipak postoji neko šesto čulo za to tko će nam se svidjeti na prvi pogled. Tu se vrstu kemije ne može svesti na matematiku