Ljubavna drama s mirisom bombi
Dvoje izbjeglica iz Iraka gledateljima približilo svoje sudbine
Najjači dio predstave odnosi se na njihov život u Bagdadu: problemi poput apsurda Dublinskog sporazuma mogli bi biti jače razrađeni
Kada su Amerikanci došli u Irak, donijeli su satelitsku, internet i Pepsi. A mir? Mira nema. To je izvadak jednog od brojnih intervjua iz pripremne faze kazališnog projekta “Čekanja” koji je premijerno predstavljen u jednome građanskom stanu u Draškovićevoj ulici u Zagrebu, a u kojemu bračni par Wisam Al Obaidi i Shaymaa Al Zubaidi s publikom dijeli komadiće svoje životne priče. On je sunit, ona šijitkinja. U svojem rodnom Bagdadu zbog toga su i prije imali problema, ali eskalacija sukoba naoružanih frakcija prisilila ih je da napuste svoj obiteljski dom. Novi život danas grade u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je Wisam uspio dobiti azil i u koju je nakon godinu i pol razdvojenosti uspio dovesti svoju suprugu i sinove. Projekt koautora Ozrena Prohića, Romana Nikolića i Mile Pavićević u produkciji Arterarija, međutim, ide dalje od njihove ratne priče i stereotipa o došljacima kakvima smo već dvije godine okruženi: važnost “Čekanja” u tome je što problemima izbjeglica daje ljudsko lice bez nepotrebnog klišejiziranja ili (nažalost prečeste) eksploatacije svojih protagonista. Pri tome ne ostaje na pedagoškoj skici, već se razvija u zaokruženo niskobudžetno scensko djelo u kojem se dvoje naturščika vrlo dobro snalazi. Njihova neposrednost, pa čak i povremene vidljive manifestacije izvođačkog neiskustva, razoružavaju publiku koja ne uspijeva suspregnuti ni smijeh ni suze. Najjači dio predstave odnosi se na njihov život u Bagdadu, vrckavo prisjećanje mladalačkog zaljubljivanja, tople opise svakodnevice u danas neprepoznatljivom gradu. Wisamova kasnija odiseja prema sigurnosti Europske unije, užasno je za reći, djeluje gotovo bezbolno u usporedbi s neizrecivim tragedijama koje je prošao manje sretan dio njegovih sunarodnjaka, no potrebna je kao ilustracija apsurdnih prepreka koje stavljamo pred one koji bježe od rata, siromaštva ili političkog progona: u tom kontekstu šteta je što su u “Čekanjima” tek naznačeni apsurdi Dublinskog sporazuma i drugi problemi koji tim ljudima sistemski onemogućavaju normalan nastavak života. U nekom boljem društvu Wisamova i Shaymina ljubavna drama s mirisom bombi bila bi prikazana u svim osnovnim i srednjim školama. Do tada, ovakvi mali prostori slobode zaslužuju veliku podršku.