Šeksov reformski doping spašava narod od politike ili politiku od naroda

galeriji likova koji su dominirali hrvatskom politikom od proglašenja neovisnosti, Vladimir Šeks je po dugovječnosti usporediv s francuskim biskupom Talleyrandom (Charles Maurice); poslije prisege Bogu i Crkvi, taj je plemić čak 13 puta prisezao svjetovnim vladarima, uključivo Napoleona, i sa svakom promjenom vlasti jačao svoj politički položaj. U političkoj povijesti figurira kao „umjetnik politike“, nezaustavljiv u napredovanju, sve do položaja predsjednika parlamenta, i vješt u održavanju na trapezu vlasti. Taj tip političara nitko ne može istjerati ni kroz prozor, ni kroz vrata. Naša verzija Talleyranda ima dosta toga od izvornikove duhovne snage i energije, političke inteligencije i lukavstva, ambicije za vlašću i sposobnosti opstanka na vlasti; zato se i danas održava na površini. Nije ni Šeks bio samo političar opće prakse, koji se selio s funkcije na funkciju, ni pravnik specijalist koji zbog bogatog minulog rada i oštroga karaktera ni u mirovini ne može biti miran, niti mu njegovi brojni stari i novi oponenti daju mira. U saborskim borbama prsa o prsa nije mu bilo ravna, premda mu nije bilo lako postizati pravničke pobjede dok je imao doraslog konkurenta u liku Mate Arlovića, i odbacivati tolike političke sum- nje u lojalnost koje je širio njegov omiljeni protivnik Stipe Mesić. Nije nepoznato da nikome nije ostajao dužan. Kao istaknuti pravnik u politici, Vladimir Šeks usporediv je s još jednim arhetipskim likom među visokim francuskim političarima: to je Michel Debre koji je, kao i on, ušao u povijest kao modni krojač ustavnih uniformi za potrebe državne politike. Pravnik školovanjem, odvjetnik iskustvom, političar sudbinom, De Gaulleov bliski i odani suradnik i istaknuti državnik najpoznatiji je po tome da je napisao i danas važeći francuski Ustav za „svoga Generala“kad je 1958. dolazio na čelo države. Novom predsjedniku dao je u ruke ustavni alat, po njegovoj mjeri, s jakim demokratskim institucijama, i s dominantnom ulogom šefa države, da može vladati. Kad je hrvatski general Franjo Tuđman preuzimao kormilo nove hrvatske države, i on je svoje mjere dao tada manje poznatom odvjetniku Šeksu koji će postati slavan, i slavljen, po tome da je sašio pr(a)vo ustavno odijelo, i za samostalnu Hrvatsku i za njezina prvog izabranog poglavara. U blještavim salonima tadašnjeg „Haludova“(s)krojena je hrvatska budućnost, s ovlastima prvoga predsjednika kakve ni De Gaulle nije uživao; mogao je i više nego što mu je Ustav dopuštao, recimo, ne priznati rezultate demokratski valjanih izbora (u Zagrebu). Za Debreov ustav, François Mitterrand govorio je da predstavlja „permanentni državni udar“, ali se njime permanentno, bez ikakvog nedemokratskog udara, sam koristio punih 14 godina vlasti, s neuvjerljivim objašnjenjem da je ustav Pete Republike bio opasan prije njega, da će biti opasan poslije njega. Vrijeme mu sve dosad nije dalo za pravo: Francuska funkcionira kao demokratska država, s ustavom i usprkos njemu. Što je sve moglo natjerati ili motivirati Vladimira Šeksa da iz mirovine, kad ljudi više misle na prošlost nego na budućnost, stavi na stol novi paket ideja o redizajniranju političkoga sustava, i izazove sveopću znatiželju kao da je otkrio novi planet vlasti. Možda i to što je politički stol prazan, što nema novih ideja, što u nerutinskoj situaciji kad se zemlja prazni, iseljava i klizi prema dnu europske ljestvice (ne)uspješnosti, prevladavaju rutinske svađe među strankama, umjesto temeljne političke debate u svakoj stranci i među njima: kamo ide Hrvatska? Dok je to mogao provoditi s visokih položaja koje je zauzimao u državi, nije htio; sad kad bi to htio provesti s rezervnog položaja sive eminencije političara koji „može sve“, teško će uspjeti.

Kopiranje Francuza

Je li Šeks procijenio da je Hrvatska izmorena sterilnim stranačkim borbama, u depresivnom položaju u kakvom se nalazila Francuska prije nego što je De Gaulle drugi put došao na vlast, da podigne tonus naciji. Francuski je general povjerio Michelu Debreu da mu priskrbi takve ustavne ovlasti da može izvlačiti zemlju iz krize; Šeks samoinicijativno predlaže svoju dozu reformskoga dopinga da vrati Hrvatskoj poljuljani moral i izgubljenu nadu. Kod njega se, kao i kod Talleyranda, isprepleću pragmatizam i vizija: kako nije na vlasti, iz pozadine se dokazani pragmatik okreće viziji, i izaziva raspravu; u zemlji monologa, sklonijoj traču i ogovaranju nego raspravi i dijalogu, to je pozitivna činjenica. Njegov bistri pravnički pogled prvi put se 90-ih godina zaustavio na francuskoj Petoj Republici, da bi novoj hrvatskoj državi osigurao stabilnost i funkcionalnost. Tuđmanu nije odgovarao parlamentarni, čak ni kancelarski sustav, jer bi se u njima (iz)gubila njegova dominacija; je li osjećao približavanje rata, pa je htio imati sve uzde u svojim rukama, ili je po političkoj konstituciji bio predodređen za autokratski tip vladavine? Što o tome misli, Šeks djelomično otkriva u svojim knjigama. Uglavnom, Tuđman se služio kopijom De Gaulleova (s)ustava: Šeks je, uz Smiljka Sokola i nekoliko drugih istaknutih pravnika, bio uvoznik i prerađivač francuskoga sistema, za potrebe jakog čovjeka nove hrvatske države. Zaustavlja li se Šeks još jednom na francuskome modelu - ali Četvrte Republike - koji pravnici navode kao primjer političke nestabilnosti, krhke vlasti i tankih većina; ovaj put da kaže da Hrvatskoj ne odgovara složeni i glomazni sustav s mnogo patuljastih stranaka, koje u pravilu funkcioniraju po sistemu loše samoposluge, da se ne zna što tko kupuje, ni tko sve plaća. Opet se upušta u pravničku bitku s istim objašnjenjem – da zemlji treba stabilna vlast, što postaje ozbiljni sindrom potisnutog straha od nestabilnosti; sadašnja matematički tijesna većina politički može biti interesno održiva, ali sistemski nije dugoročna: birači za nju nisu dali glas prije godinu dana, da bi to ponavljali u prvoj sljedećoj prilici. Budući izbori bit će novi. Kratko iskustvo francuske Četvrte Republike (1945.-1958.) ilustrira kakve sve potrese može prolaziti zemlja s mnoštvom stranaka, podijeljena između KP koja je izašla jaka iz pokreta otpora, ali postala neupotrebljiva u miru, jer je bila na vezi s Moskvom, socijalista Guya Molleta i Pierrea Mendes-Francea koji nisu htjeli stati (ni) pod istu zastavu, i političke desnice koja s kompleksom kolaboracije nije mogla igrati značajniju ulogu u podjeli vlasti. Vlade su se mijenjale u ritmu godišnjih doba, što je moglo pogoditi i Hrvatsku da su poslije Tihomira Oreškovića drugi epizodisti igrali glavne uloge. General de Gaulle tražio je od parlamenta ono što je dobio, i dobio sve što je tražio – izravno biranje na predsjedničku funkciju i većinski izbor parlamenta, što mu je osiguravalo vlastitu većinu, da može vladati sam, bez koalicija. Pravnim štapićem, Michel Debre osigurao je „svome generalu“ovlasti pravog „republikanskog monarha“. Hrvatski ustavotvorac Vladimir Šeks omogućio je sličan status hrvatskom predsjedniku-generalu, kakav na papiru nije uživao ni sami maršal u prethodnoj državi. U Hrvatskoj je praksa personalne vlasti počela s Tuđmanom, i s Tuđmanom i završila: vladari poslije njega uglavnom se kreću u njegovoj sjeni, čak i kad bježe od nje. Prijelaz na „pravi“parlamentarizam oslobodio je zemlju predsjedničke hegemonije, ali je otvorio put za skriveni kancelarski sistem; Račan nije pokazivao takvu sklonost, iako mu osobna vlast nije bila mr-

Šeks zna dobro da atomizacija stranačkog života završava u općoj neodgovornosti, da je nužno spriječiti velik utjecaj malih stranaka i prekinuti političku trgovinu