Svitanje

Dimitrije Popović, suvremeni hrvatski slikar, rođen je na Cetinju 1951. U Zagrebu je završio Akademiju likovnih umjetnosti. Uz slikarske uspjehe u nas i u svijetu, piše eseje s područja likovne umjetnosti, a u prozi je zamijećen knjigom “Smrt Danila Kiša”

Putopisac M. T. posljednje je dane svog obilaska južne Italije proveo u malom primorskom mjestu nedaleko od Napulja. Vodio se tragom neke priče iz Drugog svjetskog rata kada je prilikom oslobađanja tog mjesta iz tamošnje crkve nestala jedna Caravaggiova slika. Govorilo se da su je ukrala dva američka vojnika, prokrijumčarila je i prodala nekom staretinaru u Rimu. Slika je predstavljala skrušenu Mariju Magdalenu. Stoljećima se prenosila priča da je slikaru za motiv preobraćene bludnice pozirala poznata prostitutka rodom iz ovog malog mjesta. Smatralo se da je “ukleti slikar” svoje djelo naslikao u Napulju skrivajući se od progonitelja zbog optužbe za ubojstvo. M. T. je volio Caravaggiovu umjetnost, a slikarov burni život bio mu je izazovan za romansiranu biografiju o baroknom majstoru. Sredovječni putopisac diplomirao je književnost na fakultetu u Madridu. Talent za pisanje i avanturistička priroda bili su gotovo idealan spoj što je njegove putopise činilo zanimljivim i rado čitanim štivom. Često je isticao kako ga duh mjesta posebno nadahnjuje i kako taj genius loci potiče njegovu literarnu imaginaciju. Zanimajući se za Caravaggiovu sliku i njenu sudbinu, želio je vidjeti mjesto u kapeli gdje je djelo bilo postavljeno. Unajmio je sobu kod jednog privatnika u kući nadaleko od crkve. Stanodavac je bio simpatičan starac, udovac, koji se sa sinom i snahom bavio ugostiteljstvom i iznajmljivanjem soba turistima. Gosta je srdačno dočekao poželjevši mu dobrodošlicu. Kada je putopisac, koji je tečno govorio talijanski, rekao da mu je djed po ocu porijeklom iz Barija, odnos je između domaćina i gosta postao srdačniji. Na raspitivanja o Caravaggiovoj slici stanodavac nije mogao reći ništa više od onoga što je M. T. već znao. Samo je starac par puta tijekom razgovora znao ponoviti: “Povero Caravaggio”. U mjestu su raspredali razne priče o ukradenoj slici i svaka je generacija dodavala svoju verziju o tom događaju. M. T. je od tamošnjeg župnika saznao nekoliko zanimljivih detalja koji su upućivali na sumnju da se radi o dobroj kopiji majstorova djela. Posljednju noć svog boravka u mjestu M. T. je proveo u društvu s dobroćudnim stanodavcem. Sjedili su na terasi natkrivenoj gustom vinovom lozom. Razgovarali su o raznim stvarima pijući domaće crno vino na koje je starac bio posebno ponosan. Prisjećao se ratnih dana i teškog života. U jednom je času zastao kao da se predomišlja, i ravnodušno rekao: “Ne znam je li me sudbina spasila ili kaznila.” – Kako to mislite? – iznenađeno upita M. T. – Možete li mi reći nešto detaljnije? – doda uljudnim tonom i pomalo bojažljivo. – O tome zna cijelo mjesto – odgovori starac odmahnuvši rukom. – Neobično mi zvuči to izjednačavanje spasenja i kazne. Što bi vam to moglo značiti? Starac natoči čašu vina i donese zdjelu s crnim maslinama. – Ne bih vam želio kvariti ovu lijepu večer ružnim pričama iz rata. – Ali rekli ste mi da o tome cijelo mjesto zna, strašno me zanima i njihova priča. – Jedna Mussolinijeva patrola – poče pričati starac žvačući crni plod masline – uhvatila me je u krađi hrane u jednom magazinu na periferiji Napulja. Bila je oskudica i glad. Nezaposlen, morao sam se brinuti za obitelj. Strpali su me u zatvor. Sutradan su mene i tridesetak zatvorenika, možda i dezertera (neki su bili u vojničkoj uniformi) prevezli u dva kamiona i zatvorili nas u jednu praznu kuću na brdu iznad mora. Stotinjak kilometara odavde. Cijeli smo dan u jednoj uskoj i dugoj prostoriji proveli bez vode i hrane. Netko je rekao da smo tu zbog odmazde. Većinom smio šutjeli. Strah nas je udaljavao jednog od drugog iako su nam se tijela dodirivala. Većina je sjedila na podu pognute glave. Neizvjesnost nas je iscrpljivala. Slutnja da će se dogoditi najgore bila je sve izvjesnija. Kad je pala noć, jedan je vojnik otvorio vrata. Ručnom je svjetiljkom osvjetljavao papir na kojem su bila ispisana naša imena. Odbljesak svjetla otkrivao je koščato lice buljavih očiju što je naspram mračne pozadine poprimalo oblik otjelovljenog zloduha. Vojnik je bio pripit. Prozvao je i odveo šestoricu. U sobi je zavladala mučna tišina. Kratko je trajala. Trgnuo nas je zvuk pucnja. Uslijedilo je ostalih pet. Jedan zatvorenik koji je sjedio pored mene briznuo je u plač. Bio sam prestrašen. Ustao sam oslanjajući se leđima o zid. Osjećao sam kako mi se mokra košulja od znoja pripija uz grubu površinu hladnog kamena. Iz daljine su se čuli neki neartikulirani glasovi, smijeh i pjesma. Ponovo se pojavio isti vojnik na vratima. Prozvao je i odveo troje. Napeta tišina je dugo potrajala. U nevjerici smo se pitali jesu li ih možda pustili na slobodu. Obuze me misao koja mi se činila vjerojatnijom. Možda su ih zaklali da pucnjevima ne bi uznemirili obližnje selo. Možda žele u pijanoj zabavi što tiše izvoditi svoj prijeki sud. Tek što sam na to pomislio, začu se pucnjava. Ovaj put rafalna. Nedugo zatim naglo se otvoriše vrata. Prozivku je sada vršio drugi vojnik. Snopom svjetla ručne svjetiljke pređe preko nas. Osjetih bol u očima kao da su mi prerezane zjenice. Vojnik je prozvao samo jednog među nama i odveo ga. Strah i napetost su se tako izmjenjivali kao da se nad nama izvodi neka smišljena dramaturgija zločina. Jedan od zatvorenika predloži da pokušamo pobjeći kroz stražnji prozor kuće. “Ionako nemamo što izgubiti”, rekao je. Pokušaj je bio bezuspješan. Škure su bila izvana zakovane čavlima. Kada su se vrata ponovo otvorila, uhvatila me od straha drhtavica. Predosjećao sam da će me prozvati. Osjetio sam mučninu. Kad je vojnik izgovorio moje ime, u tom času potaknut nekim snažnim nagonom, kao ugrožena zvijer koja je dobila moć govora, glasno sam viknuo: “Odveden je”. Vojnik je nastavio prozivku. Strijeljano je devetero. Uslijedila je još jedna prozivka koja je bila i posljednja. U prostoriji je zavladao beskrajni, očajni muk. Nitko od preostalih zatvorenika nije izustio ni jednu jedinu riječ. Sjeo sam na pod. Osjećao sam prazninu u sebi. Potpunu oduzetost tijela. Poslije kraćeg vremena vani se čuo zvuk motora automobila koji se udaljavao. Nekoliko odvažnih razvalilo je bravu na vratima. Svi su u bijegu napustili kuću. Nisam se micao s mjesta. Osjećao sam umor i zaspao sam. Kad sam se probudio, iz polumraka prazne sobe gledao sam kroz otvorena vrata svitanje dana kao živu sliku svog novog rođenja. Eto, tako sam sâm sebe spasio uzalud. – Kako to mislite uzalud? – zbunjeno upita M.T. – Tako što živim kao da sam mrtav. Jedan je čovjek stradao zbog mene. Morao je nadopuniti prazninu u spisku. Strijeljane su bacili u more. Eto, to vam je život, rat, ludilo... Starac je izgledao kao da govori na nekoj čudnoj distanci od samoga sebe. Kao da čuje i vidi drugoga sebe. Prošla je ponoć kad smo se rastali. Sutradan u podne otputovao sam u Napulj. Ukrcao sam se na brod za Grčku. Naslonjen na ogradu palube, gledao sam u modri beskrajni horizont. Razmišljao sam kako me zanimanje za sudbinu Caravaggiove slike odvelo u srce jedne drame dostojne tragedija kakve nam je ostavila zemlja prema kojoj plovim.