Subotom bih doveo gosta da vodi Dnevnik, recimo Bobana ili Brešana
ŽIVOTNI INTERVJU
Miroslav Lilić bezvremenska je figura domaćeg etera koju se može pamtiti po toliko stvari, po koliko se teško može pamtiti bilo koga drugog. Profesionalac je i danas kada nije aktivno uključen u rad neke televizije i s velikim nas je entuzijazmom dočekao u svojem stanu. Prati sve programe na modernom Samsungovu zakrivljenom Ultra HD-u. Za Express piše svoje televizijske ekspresije, a godišnje u svojem Siveriću radi barem pet tisuća jako dobrog merlota. – Ma koji Škoro! Šišam ga debelo, samo problem je što ja uopće ne pijem crno vino, nego bijelo – govori televizijska legenda.
Puno je povika na program HTV-a, ne zna se o čemu se više raspravlja – aferama, pristojbi, kvaliteti programa. Čini se da HTV zaostaje za svjetskim trendovima?
Nema spora da su mnoge svjetske televizije i dalje na najvišem nivou, a neke od njih imaju i programe od 24 sata koje je teško napraviti maksimalno kvalitetno. Zašto svi i dalje volimo gledati BBC-jeve serije? Jednostavno zato što nedostaje kvalitetnih domaćih povijesnih i dramskih serija, pa ih onda zamjenjujemo stranima. Taj jaz je ogroman, naše se emisije nisu modernizirale, ostale su u prošlosti. Primjerice, na HTV-u imate osam emisija po principu studio-govora. Tako imate Tončicu Čeljusku, Petra Vlahova, Uršulu Tolj, Aleksandra Stankovića, Romana Bolkovića... takvih emisija može biti tri ili četiri, ne više. Uopće davati razgovor u 20 sati nije osobito pametno, a pogotovo ne kada se razgovara s ljudima koje smo čuli već 20 puta i nemaju ništa novoga reći. Televizija je slika, prema tome, studio je ne može zamijeniti, pogotovo ne u 20 sati. Kada bi barem na Drugom programu bio neki igrani film da pruži neku alternativu, no i to nedostaje. Istodobno, na Novoj TV vas prati turska serija za turskom serijom sve do 22 sata i to izaziva zasićenje koje ipak popravlja Tvoje lice zvuči poznato. Ista je stvar na RTL-u s kuhanjem. Urednik programa mora respektirati ono što je na drugim programima i svoje i drugih televizija da bi mogao posložiti dobar sadržaj. Isto tako u nas više ne postoji “prime time”. Znalo se nekada da je to prostor između 19 i 22 sata kada ide najbolji sadržaj, to sada više nije tako.
Primjetno je da se kao kakva kompenzacija pojavljuje inflacija jednostavnih show programa poput kvizova ili kuhanja.
Kviskoteka je bila brend zajedno s još nekoliko kvizova na HTV-u. I onda je netko rezonirao kako su u svijetu gledani upravo kvizovi i – kuhanje. Pa tako već dvije-tri godine imamo inflaciju kvizova i kuhanja. Kuha se na ovaj ili onaj način, i kod kuće i vani, a sve to treba biti s mjerom jer u suprotnom se jednostavno radi o podcjenjivanju gledatelja. Iako, u tome svemu, RTL je dobro pogodio s nenadmašnom Doris Pinčić Rogoznicom, ali i sa Životom na vagi koji je donio ono što nedostaje – pomalo stresnu, ali istodobno poučnu emisiju u kojoj vidite kako ljudi pate zbog nečega naizgled uobičajenog, pretilosti.
Smije li to biti opravdanje za danas gotovo nepostojeći domaći dramski program?
Nova TV i RTL imaju godišnje po jednu uspjelu seriju, a to je, nažalost, tek 20 posto od ukupno produciranih. Nakon Larina izbora nema nekakvog velikog odziva na tim televizijama. HTV po meni jednostavno nije dobro birao ono što je uzimao od vanjskih produkcija tako da se ne sjećam neke domaće serije niti tamo da je odjeknula. A nije da nema dobrih glumaca ili autora. Ono što HTV mora njegovati je vlastita proizvodnja domaćih serija. Nije slučajno da se danas repriziraju serije iz doba Televizije Zagreb. Oba nekadašnja direktora, Branko Puharić i Ivo Bojanić, uvijek su govorili kako se televizijska godina pamti po dobroj seriji, a ne po politici. Tako se uvijek forsiralo domaće serije koje su bile bogate i skupe, s odličnim glumcima i režiserima. Nesretan sam kada pročitam kritiku kako je Vrdo-