Posljednja bitka je potraga za nestalima
PROVOKACIJE S ONE STRANE DUNAVA UGASILE SU ENTUZIJAZAM Jelenu Pančić (19) izveli su iz Borovo Commercea. Robert Majić (20) na nosilima je iznesen iz bolnice. Nisu nađeni
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović još je u lipnju bila uvjerena da će u suradnji s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem pokrenuti novo razdoblje u odnosima dviju zemalja. “Napokon sam dobila sugovornika s kojim mogu razgovarati”, izjavila je tada predsjednica. Iako je reakcija Vlade na njezin angažman prema Srbiji bila u najmanju ruku mlaka, nije odustajala od svog nauma pa je za kraj ove godine bio isplaniran i Vučićev posjet Zagrebu. Entuzijazam je, međutim, brzo splasnuo jer je iz susjedne države, kao i nebrojeno puta ranije, uslijedio niz provokacija, od podizanja spomenika Milanu Tepiću, “zaslužnom” za ubojstvo 11 hrvatskih branitelja u Bjelovaru 1991., do izjave Aleksandra Vulina o građanskom ratu u Hrvatskoj. Da se išta od tih incidenata moglo dogoditi bez Vučićeva odobrenja, ne bi mogli povjerovati ni krajnji naivci pa je Kolindi Grabar-Kitarović preostalo jedino da rezignirano zaključi kako uvjeti za Vučićev posjet nisu sazreli i kako će “još
Hrvatska očekuje da će Srbija proći katarzu kakvu je ona prošla kroz pregovore s EU
mnogo vode morati proteći Dunavom dok Hrvatska i Srbija ne postanu prijateljske zemlje”. U čemu je problem, precizno je definirao predsjednik Sabora Gordan Jandroković izjavom kako Hrvatska želi da Srbija prizna istinu o agresiji na Vukovar. Hrvatska, dakle, još uvijek očekuje da će Srbija proći katarzu kakvu smo sami prošli kroz mukotrpne pregovore s EU, kada smo se obilno posuli pepelom, otvorili ratne arhive međunarodnim istražiteljima i izručili svoje proslavljene generale Haagu. Pogrešno bi, međutim, bilo očekivati da će se takvo što dogoditi i Srbiji. Ta je zemlja u potpuno drugačijem položaju i Bruxelles će prema njoj vrlo vjerojatno biti puno blaži, što zbog činjenice da za ulazak u EU mora progutati gorku pilulu zvanu neovisnost Kosova, što zbog posebnih odnosa koje Srbija ima s Moskvom. Sami pristupni pregovori zbog toga ne bi smjeli buditi previše entuzijazma kad je riječ o rješavanju otvorenih pitanja između Srbije i Hrvatske, u kojima dvije zemlje još nisu ni zagreble po površini. Odgovori su u Srbiji, ali suradnja s tamošnjim vlastima jako je loša ili nikakva, rekla je jučer Ljiljana Alvir Bezbroj zastava, poruka, šalova i povijesne postrojbe te nekoliko desetaka tisuća ljudi iz zemlje i inozemstva preplavili su ulice Vukovara. Dostojanstveno, tiho, u nepreglednoj koloni od bolnice do Memorijalnog groblja obilježili su Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine. Kolonu sjećanja predvodili su branitelji Vukovara te članovi obitelji poginulih i nasilno odvedenih branitelja i civila. Oni su išli ispred državnoga protokola koji je bio predvođen predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović. Predsjednica je koračala u koloni u žutim čizmama “zengama” koje su ‘91. nosili vukovarski branitelji, a koje su se proizvodile u Borovu. – Sretna sam zbog velikoga broja sudionika obilježavanja Dana
sjećanja na žrtvu Vukovara. Ipak, prije svega moramo osigurati budućnost Vukovara, da ljudi ostanu ovdje i imaju bolju budućnost – rekla je Grabar Kitarović. Na licima Vukovaraca i danas su se mogli vidjeti tragovi svega što su proživjeli, ali i umor od borbe koja traje više od četvrt stoljeća. Pri tome, kako ističu svi, najviše pate članovi obitelji koji ni danas, 26 godina poslije, ne znaju za sudbinu svojih najmilijih. Oni ni danas nemaju gdje položiti vijenac i zapaliti svijeću u spomen na članove svoje obitelji. Samo s područja Vukovara traga se za 292 nestale osobe.
Imali cijeli život ispred sebe
– Potraga za nestalima posljednja je bitka Domovinskog rata koja još traje, ali za koju se ne zna hoće li ikada i kako će završiti. Odgovori su u Srbiji, ali suradnja s tamošnjim vlastima jako je loša ili nikakva – rekla je predsjednica Saveza udruga zatočenih i nestalih Ljiljana Alvir. Jedna od majki koja traži svoju kćer je i Milka Pančić (70). Njena kći Jelena imala je samo 19 godina kada je nakon sloma obrane Vukovara nestala. – Bila je na položaju do kraja kada se povukla u sklonište u Borovu Commerceu. Nakon što su je izveli, odveli su je u Borovo Selo i od tada se gubi svaki njen trag. Pokušavala sam sve moguće samo da nađem njeno tijelo, ali ništa. Razgovarala sam i sa znancima iz sela, pa i svjedocima na suđenju. Imala je samo 19 godina i cijeli je život bio pred njom. Bojim se da je nikada neću pronaći – rekla nam je Pančić. I Katica Majić već 26 godina traga za sinom. – Bila sam najsretnija kada sam 1971. u vukovarskoj bolnici rodila sina Roberta, a danas sam najtužnija jer je iz iste te bolnice odveden 18. studenog 1991. Bilo mu je 20 godina, a punih ga 26 godina tražim – kaže nam jecajući Katica Majić. Ubijeni su joj i sin i suprug. – Na nosilima su ga iznijeli. Da je barem bio pokretan, da je mogao trčati, da ga je metak pogodio, bilo bi mi lakše. Kakve ja sad imam osjećaje? Imam sliku i samo mislim, o Bože, što li je razmišljao u tom trenutku, je li gledao svojoj smrti u oči? Svaki put kad čujem ime Robert srce mi zalupa – govori ova vukovarska majka.
Životarim u Vukovaru
– Nisam se vratila u Vukovar, živim u Zagrebu jer ne mogu sresti krvnike svoga sina – kaže Katica Majić. Milka Budimir izgubila je sina Željka (30) i brata (54). Sina je pronašla i pokopala na Memorijalnom groblju u Vukovaru, ali za bratom, kojega je ubio snajperist u listopadu 1991., još traga. – Sin je 19. studenoga izveden iz Borovo Commercea i ubijen je u Borovu. Kad se više nikamo nije moglo, vozio je fiću, prvu pomoć, a kada je i taj fićo raznesen, pronašao je nekakav motorić i njime dovozio čokoladice i što bi se već našlo djeci u podrumima. Onda su ih poubijali, odveli u logore – govori Milka. Suprugova sestra, dodaje, živi u Njemačkoj pa su odlučili te krvave jeseni otputovati k njoj “na deset dana, da sklone unuke dok se to ne smiri”. – Životarim danas u Vukovaru, mirovina je mala, ali nema veze – zaključuje ona.