Dok god bi u Srbiji birali obuću predsjednici, prijateljstvo je iluzija
razlika u tome što sada ne mogu one koji ih nose likvidirati bez suđenja. Takve poruke iz Srbije, naravno, i dalje raspršuje iluzije o normalizaciji i građenju kakvog-takvog prijateljstva između Hrvatske i Srbije. Ne može biti prijateljstva dok bi se u Srbiji brinuli o stajlingu hrvatske predsjednice i dok bi joj oni birali što će nositi u Vukovaru. Pri tome je hrvatska predsjednica, naravno, izborom da za Kolonu sjećanja obuje znamenite zenge znala da će to izazvati pozornost, no svakako da nije očekivala da će je zbog toga Vučićevi mediji u Srbiji proglasiti ustašicom. Vjerojatno bi je, da nije bilo ovakve reakcije iz Srbije, u Hrvatskoj neki i kritizirali zbog populističkog čina, no ovako to uglavnom sada neće činiti i odustat će od toga iz čistog hrvatskog inata. Koji se u Hrvatskoj uvijek probudi kad nas iz Srbije ovako glupo napadaju. Stariji Hrvati pamte te optužbe iz Beograda tijekom Domovinskog rata o “pijanim i drogiranim ustašama koji ručne bombe bacaju 300 metara daleko”. Pamte ta i slična pripisivanja nadnaravnih sposobnosti Hrvatima-ustašama. A nisu te ručne bombe tako daleko letjele zato što su “ustaše” bili drogirani, nego zato što su onako nenaoružani morali smisliti mehanički dodatak na puški koji je omogućio lansiranje ručnih bombi na toliku daljinu. Kao što su od bojlera radili bombe i potom ih bacali iz poljoprivrednih aviona na okupatorske snage. Takvim pričama o pijanim ustašama i žutim čizmama Beograd je sam stvarao mitove koji su u konačnici i rezultirali time da su od Hrvata izgubili rat. Nevjerojatno je da moćni srbijanski mediji i dalje njeguju te mitove. Kada su predsjednicu u Vukovaru novinari pitali zašto je obula zenge, ona je rekla da time “želi poručiti kako su Vukovaru potrebna radna mjesta za bolju budućnost”. Taj odgovor, naravno, bio je “plenkovićevski” i diplomatski. Grabar-Kitarović sigurno nije tako obuvena u Vukovar došla kao manekenka Borova, nego stoga što jako dobro zna mnogi Hrvati odmah prepoznati simboliku i da će na predsjednicu biti ponosni jer da je prava Hrvatica. Time se ona odmah istaknula u društvu troje predsjednika, premijera Andreja Plenkovića, predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića i predsjednice Republike, koji su zajedno koračali u Koloni sjećanja. Reakcija iz Srbije kasnije je postigla i to da i za Plenkovića i Jandrokovića potpuno padne medijski interes. I, ako joj je to bio cilj, predsjednica ga je i postigla. Što se službenog Beograda tiče, njima ustvari ne smetaju predsjedničine zenge, nego ponavljanje njezina stava kako će “puno vode proteći Dunavom prije nego što Hrvatska i Srbija budu mogle govoriti da su prijateljske države”. Ono što mi vidimo kao glavnu poruku, koju bi i u Beogradu trebali shvatiti, jest da će Kolona sjećanja u Vukovaru trajati dokle god i Dunav bude tekao.