CYNTHIA HANSELL-BAKIĆ
U Hrvatsku sam došla radi pjevanja, a ostala zbog ljubavi
Kao vodeća sopranistica u brojnim ulogama, cijenjena umjetnica Cynthia Hansell-Bakić ostavila je neizbrisiv trag u kulturnom životu Lijepe Naše i Europe, a njezinu impresivnu karijeru prati nova monografija “Vissi d’arte, vissi’d amore”. Tim djelom primadona će obilježiti 45 godina rada, a vesela i nasmijana, prisjetila se bitnih trenutaka karijere, zašto je odbila titulu Miss New Jerseya i tko joj je tijekom svih godina bio najveća podrška
Više od 45 godina iznimne karijere objedinili ste u monografiji “Vissi d’arte, vissi d’amore”. To vam je najdraži citat?
To se prevodi kao “Živjeh za ljubav, živjeh za umjetnost”, a to sam ja. To je najpoznatija arija iz Tosce i ona me odlično opisuje.
Je li tih 45 godina proletjelo?
Da, i ne mogu vjerovati da je prošlo toliko vremena. Karijera mi je obuhvatila više od 60 glavnih uloga, a da budete na vrhu svoje profesije, morate biti zdravi i imati izvrsnu tehniku. To je tražilo puno ulaganja u sebe kako bih bila najbolja što sam mogla biti, ali i da bih mogla prihvatiti bilo koji izazov. Stvaraš i obitelj, a tada je došao rat i to je utjecalo na moju želju da uopće nastupam. Osjećala sam da je nepotrebno da se ja veselim dok su drugi na bojištu i tada sam počela raditi humanitarne koncerte u Hrvatskoj i Europi. Sa mnom je bila izvanredna klavijaturistica Silvana Čuljak i nastupali smo pod bombama, rafalima, na zimi i prikupljali priloge u obliku konca za šivanje rana, antibiotika, lijekova, toplih krevetića za nedonoščad, respiratora i razne aparature od kojih je najviše bilo uređaja za bronhoskopiju. Roditelji su me molili da se vratim u Ameriku, a i preporuka tadašnjeg američkog konzulata bila je da napustim Hrvatsku, ali nisam to napravila i pomagala sam gdje sam god mogla.
Je li karijera tražila i neka odricanja?
Jako puno njih i moja obitelj najviše zna koliko su bili u drugom planu.
Sada je obitelj prvom?
Da, uvijek!
Što biste rekli da je tajna uspješne i dugotrajne karijere?
Morate imati malo sreće da uopće dođete do pozornice, a kada si tamo jako su bitna nadograđivanja, usavršavanja, da ste angažirani oko sebe i to je taj sebični dio umjetnikova života. Morate se boriti za svoje mjesto pod suncem, vječno biti spremni da u po-
sljednji čas morate nešto naučiti ili uskočiti ako je netko bolestan... Da biste održali takvu karijeru, morate imati sklad u svom životu i to su mi omogućili suprug i naša djeca, ali i njegovi roditelji koji su uvijek uskakali kada sam nešto radila. Morate biti zdravi, dobro spavati, važna je pravilna prehrana i ne smije biti ekscesa.
Možete li izdvojiti neki od najljepših trenutaka iz karijere ili je to ipak previše tražiti?
Ne, jer svaka uloga je kao novorođenče i ne mogu izdvojiti samo jedan trenutak. Divno je bilo jer me zdravlje služilo i uglavnom sam postizala uspjehe. Kad sada gledam unazad, lijepo mi je vidjeti taj napredak i kako sam sve to ostvarila. Poznata sam kao pučnijanka i leži mi taj spoj dramskog glasa, izričaja i glume, a na početku moje karijere bilo je neobično vidjeti mladu osobu koja pjeva te teške uloge, jer su one tada bile namijenjene starijim osobama.
Boris Papandopulo, ali i drugi, za vas je napisao brojne skladbe. Kakav je to osjećaj?
Krasan osjećaj. Za moj glas napisao je 13 skladbi i imala sam čast otpjevati ih s njim jer je bio odličan klavijaturist i dirigent. Dvije su najvažnije Osorski rekvijem i Osorski misterij i bio je fasciniran mojim mogućnostima interpretacije.
Docentica ste na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, uživate u pedagoškom radu?
Da! Nisam mislila da ću to toliko voljeti, malo sam se i bojala jer je teško prenijeti znanje, ali uživam u tome i jako volim gledati napredak svojih studenata. Pjevanje je nešto najljepše, ali traži veliko odricanje i vi morate promijeniti način govora, način disanja, koncentracije da biste bili klasični pjevač. To je sasvim drugi svijet i sa studentima radim tehniku koju je gajio moj profesor Lav Vrbanić, a to je pjevanje na dah jer se tako ne troše glasnice. Kada sam kao 17-godišnjakinja počela studirati na New England Conservatory of Music u Bostonu, imala sam sreću da mi je upravo on bio profesor i bila sam njegov prvi student u Americi. On je prije toga 26 godina u Zagrebu bio pročelnik pedagogije na Glazbenoj akademiji. Imala sam mentora svjetskog glasa, zajedno smo radili, savjetovao me, pripremao za uloge i zato sam prihvatila izazov zagrebačke Muzičke akademije. Sada sam redovni profesor u trajnom zvanju, a docent sam postala 1989. godine.
Solističke nastupe imali ste već s 11 godina, odmalena ste znali da se želite baviti pjevanjem?
Pjevala sam u zborovima, no imala sam jak glas i profesori su me uvijek molili da budem malo tiša, ali nisu me mogli utišati pa su mi dali da pjevam solodionice. Kada sam imala 17 godina, dvoumila sam se hoću li biti broadwayska pjevačica i jedno kratko vrijeme htjela sam tamo nastupati, išla na audicije, ali kada sam se upoznala s profesorom Vrbanićem, shvatila sam da je moja velika ljubav klasično pjevanje i kreiranje velikih uloga.
Tada ste postali i Miss New Jerseya?
Na početku je izbor za Miss Amerike bio okrenuti akademskim i intelektualnim ostvarenjima i u moju srednju školu došli su skauti koji su me odabrali da idem na natjecanje jer sam bila odlična studentica, odlična pjevačica i vrlo komunikativna. U jednom dijelu natjecanja imali smo domaćinstvo i za taj zadatak ja sam sama sašila svoju odjeću, bilo je tu i poznavanje stranog jezika i talent gdje sam pjevala. Ali morala sam nositi kupaći kostim, taj mi se dio nije svidio. Moj otac je rekao da sam bila najbrža i samo sam protrčala pozornicom jer me bilo sram. Postala sam Miss New Jerseya, ali sam im se zahvalila na tituli i prihvatila stipendiju za studij. Prva pratilja bila je oduševljena tom odlukom.
Je li se bilo teško iz Amerike preseliti u Split?
Ne, ne mogu to opisati. Bila je to Jugoslavija i komunizam, neimaština, ali nisam sve to znala i došla sam zbog profesora Vrbanića. Kada sam vidjela splitsku rivu, Dioklecijanovu palaču i dečke, rekla sam si: “Nije ovdje loše, naći ću ja jednog od njih.” Tako je i bilo.
U Splitu ste ostali zbog ljubavi?
Došla sam zbog pjevanja i ostala zbog ljubavi. Moj suprug Ante tada je radio u splitskom HNK i bio je najljepši dečko.
U Splitu ste debitirali 20. siječnja 1972. godine ulogom Leonore u Verdijevu “Trubaduru”. Jeste li imali tremu?
To je jedna od najzahtjevnijih uloga koje je Verdi napisao i istovremeno je tražio koloraturni i dramski sopran. Nisam razmišljala da je to nešto teško, ali sam imala veliku tremu. Do tada sam shvatila da je to vrlo educirana publika koja voli operu, bilo je vruće, jako puno ljudi i sjećam se da sam prije izlaska na scenu u mraku molila Boga samo da sve dobro prođe i tada je odozgo došao Antin glas i rekao mi je da se ne bojim i da sam Božje dijete.
Tada je počela vaša ljubavna priča?
Da! Kada mi je to rekao, nisam ga vidjela i tada sam krenula u potragu da nađem čiji je to lijepi glas.
Je li vaš dom ispunjen pjesmom?
Ispunjen je, ali predivnim glasom moga supruga. Često doma imam studente i zajedno pjevamo i održavamo predivne salonske koncerte. Kod nas je uvijek glazba prisutna.