SA 17 GODINA PO SOVJETSKOM SAVEZU PJEVALA SAM JANIS JOPLIN I DEEP PURPLE
KAD SAM IMALA 17, BILI SMO NA TURNEJI U SOVJETSKOM SAVEZU. PJEVALA SAM JANIS JOPLIN, DEEP PURPLE...
Meri Cetinić, pjevačica, skladateljica i tekstopisac istinska je glazbena diva, akademski obrazovana umjetnica koja svoje misli i emocije najradije prenosi glazbom pa su njezini intervjui vrlo rijetki, čak i u vremenima u kojima je bila na vrhuncu karijere. More, U prolazu, Lastavica, Samo simpatija, Ja sam žena, Četiri stađuna, Dome moj, Konoba, Jubav si moja zauvik – samo su neki od njezinih bezvremenskih hitova kojima je žarila i palila po domaćim top-ljestvicama u bivšoj državi. Bila je u osamdesetima dva puta pjevačica godine, dobitnica je prve dijamantne ploče na ovim prostorima, nagrade Porin i još niza priznanja. Za čitatelje Večernjeg lista pristala je odškrinuti vrata svog svijeta, očistiti “Prašinu s puta” i prisjetiti se nekih zanimljivosti iz svoje bogate karijere.
Čitajući vaš životopis, stječe se dojam da ste rođena glazbenica. Je li za vas ikada bilo dvojbe čime se želite baviti u životu?
Nisam toga bila svjesna, ali odmah sam bila zanesena glazbom. Živjeli smo mama, tata, dva brata i ja u malom stanu, ali imali smo sobu u kojoj su bili klavir i gramofon koje su moji rano nabavili. Zatvarala sam se u tu sobu da me nitko ne gleda i ne sluša, puštala ploče, recimo Animalsa, i uz njih pjevala. To mi je bio cijeli svijet. Ta me ljubav i groznica uhvatila u djetinjstvu i, eto, nikad me nije pustila.
Glazbeno ste se obrazovali od djetinjstva. Jeste li imali vremena za prijatelje, izlaske i momke?
Ne pamtim da mi je bilo teško. Split je bio puno manji i ja sam kao djevojčica svaki dan hodala do Glazbene škole s knjigama za klavir. Glazba me opuštala, to je bilo lijepo. U osnovnoj školi nisam bila specijalni đak, a kad su počeli izlasci, cijeli Split je bio naš. Poslije muzičke škole otišla bih na pjacu. Cijeli Split bi se slio, svatko je imao svoje mjesto. Imala sam već ekipu s glazbe, s 14 godina pobijedila sam na Raspjevanom proljeću, pjevala sam Warm and Tender Love od Percyja Sledgea. S 15 sam već bila u grupi Che, svirala sam orgulje Hammond, prve u Splitu. Svi smo bili po gradu svaki dan, điravali, ja se danas pitam kako ova djeca žive, gdje se oni okupljaju, što rade.
Niste se dugo zadržali u grupi Che?
Che je bila izvrsna grupa, od nje je poslije nastao Metak. Tu su bili Mirko Krstičević, Ivica Pipo Čović koji ima sad studio u Splitu. Tu se događalo puno toga. Pratili smo Tomu Bebića, ja sam mu svirala na orguljama. Brat mi je bio u Delfinima, oni su bili jedna od prve tri grupe u bivšoj državi, i kad su ostali bez pjevača, došao je i rekao: “Od sutra pjevaš u Delfinima!” Uzalud su Cheovci došli kod njega i bunili se. Tada mi je bilo 16 godina. Kad
sam imala 17, bili smo na turneji u Sovjetskom Savezu. Pjevala sam Janis Joplin, Deep Purple... Bio je to malo preprogresivan repertoar, pa su mi organizatori rekli da na koncert dolazi komisija koja će procijeniti hoću li ja nastaviti ili se vraćam doma. Proradila je moja splitska i blatska krv i u to sam popodne naučila jednu rusku popularnu veselu pjesmu a la Lastavica. Na ruci sam napisala tekst. Kad sam je otpjevala, publika je poludjela, 5-6 puta su me vraćali na scenu, ruka se oznojila, penkala otopila i umjesto ruskog teksta na ruci crnilo... Ali, nastavili sam turneju.
Nakon Delfina uslijedila je grupa More i antologijska pjesma More.
Nakon Delfina upisala sam Pedagošku akademiju, a privatno kod prof. Ristić sam radila na glasu. Na Pedagoškoj me čuo Slobo Kovačević i predložio da osnujemo grupu More, a pjesmu More on je već imao. Uskoro smo snimili singl, na Moru sam svirala klavir i pjevala, a Oliver mi je s ostalim članovima benda pjevao prateće vokale. Na B strani bila je pjesma Zla djevojka, Oliver je svirao klavir i pjevao, a ja sam bila prateći vokal. On je brzo otišao i krenuo s Runjićem, a More je postalo veliki hit.
Je li pjesma More obilježila vaš profesionalni život?
Kako da ne, bila je prekretnica. More je bila prva pjesma koju sam dobila od autora i dobila priliku kao interpret. Mjesec dana sam doma za klavirom tupila riječ po riječ i tražila svoju interpretaciju. I sada su mi najsmješniji komentari, “Ajme, koliko puta se ponovi more.” Taj refren more, more to su valovi, lagano ljuljanje, žalo pa poslije bura i veliki val. Ja tako doživljavam to ponavljanje, a ne brojim koliko puta sam rekla more. Iz grupe More otišla sam 1975. nakon Splitskog festivala, na kojem smo s pjesmom Gdje god da pođeš osvojili 1. nagradu žirija, a ja i nagradu za najbolju interpretaciju. Dvije godine pokušavala sam sama, snimila nekoliko singlica, ali