Bez moralne obnove zaludu su sve druge reforme

I opet dobro poznata priča,neki studenti dobiju sobu u studentskom domu, pa iznajme. Ako netko pri prijavi izjavi da nema stan ni mogućnost drugog prihvatljivog stanovanja u mjestu studija to treba biti obavezujuća izjava. Kasnije iznajmljivanje studentske sobe zaista treba kazniti na takav način da prekršitelj to osjeti. No pravo je pitanje kako je tako mlada osoba već tako pokvarena, tko je tu osobu odgajao. Ima li ta osoba obitelj, kako su se ponašali roditelji, djedovi bake. Nažalost u Hrvatskoj (ali isto tako nažalost ne samo u Hrvatskoj) nepoštenje je uhvatilo duboke korijene i široko se proširilo. Nepoštenje je stil života. No, nepoštenje nije stil života nastao u današnjoj Hrvatskoj nego se protegao iz prošlosti, posebno iz posljednjeg stoljeća. U zapadnom svijetu, koji nikada nije prošao socijalizam samo bogati ljudi imaju kuću za odmor tzv. vikendicu. Sada kad se postavi pitanje plaćanja poreza na takve objekte teška kuknjava. Vikendica zaista ne treba biti shvaćena kao minimalni standard. Još prije rata bio je “status simbol” da djeca odu “na more” sljedeći dan po završetku škole (i opet status simbol da netko drugi dođe po svjedodžbu jer dijete je na moru). Naravno da se odgajao čovjek kojem je neshvatljivo da se ljeti radi. Oni koji su provodili više od dva mjeseca na moru danas su glasni kako je nekada bilo bolje, da ali kome i pod koju cijenu. Sjećamo se nestašica deterdženta, ulja, benzina, redukcije struje, kavu ne spominjem jer ipak nije najnužnija za život. No, postojale su posebne trgovine za odabrane gdje je nestašice nije bilo. Poznato je kako su ljudi dolazili na razne šaltere ili “kancelarije”, činovnik bi im rekao da njihova ova ili ona stvar nije uredu, ali neka opet dođu pa da će vidjeti. Tako bi stranka dolazila par puta sve dok ne shvati da se pred vlast ne dolazi praznih ruku. Česte su situacije gdje se žena koja ima srednju ili čak nižu stručnu spremu uda za muža “s fakultetom” i onda očekuje život na visokoj nozi bez muke, odnosno život koji muž s redovnom plaćom ne bi nikako mogao osigurati. Tada nastaju problemi – “Kako drugi tvoje pozicije mogu a ti ne možeš?”. To su bili ljudi koji su pošteno radili, ali u društvu smatrani slabićima i nesposobnima za život. Da nije bilo i da nema takvih ljudi sve bi davno propalo. Ti ljudi imaju druge ideale, njima novac nije bog. Mladi vozač usmrti u Makarskoj djevojke, prolazi s minimalnom kaznom a najvažnije je naći olakotne okolnosti. Ne znam kako netko više uopće nakon nečega takvog može sjesti za volan. Kakvi su to roditelji koji svoje dijete “tako izvlače”. Jesu li te djevojke bile ravnopravni ljudi? A i za počinitelja bi bilo dobro i neophodno je otrijezniti ga. Kako je moguće da se opravda nešto što je počinjeno jer je vozač doživio “sinkopu”, ako je to opravdanje takav vozač nije smio nikada više sjesti za bilo kakvo upravljačko mjesto bilo kojeg vozila ili stroja. Vozačica, uznapredovale dobi, vlasnica obližnjeg kafića, naletjela na majku i dvoje djece. Priskočili su liječnici i tehničari iz Osijeka koji su bili na duhovnoj obnovi u Taboru. To je taj drugi svijet koji još uvijek uspijeva spašavati, ostatak svijeta. I da se vratim na povod ovog reagiranja, zaista moralno je dno uzeti sobu u studentskom domu, i tako nekome koji nema druge mogućnosti možda i onemogućiti studij. Bez moralne obnove uzaludne su sve druge reforme.