Bio je čuvar našega jezičnog identiteta
Bivši predsjednik HAZU, suautor čuvenog Londonca i jedan od najutjecajnijih hrvatskih filologa preminuo je u 91. godini
Bivši predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te jedan od najutjecajnijih hrvatskih filologa, suautor čuvenog Londonca Milan Moguš umro je u Zagrebu u nedjelju u 91. godini. Rođen u Senju 25. travnja 1927. godine, osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, da bi 1948. godine upisao Filozofski fakultet u Zagrebu na kojem su mu profesori bili Stjepan Ivšić, Ljudevit Jonke, Mate Hraste, Petar Skok i Josip Hamm.
Pravopis ‘za internu upotrebu’
Diplomirao je 1953. godine i odmah postao asistent u Akademijinu Institutu za jezik. Od 1956. godine bio je asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem stječe doktorat filoloških znanosti 1962., da bi 1975. postao redovni sveučilišni profesor. Od 1965. do umirovljenja 1992. bio je šef Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika. Predavao je i na drugim fakultetima u zemlji i inozemstvu. Član HAZU bio je punih četrdeset godina, a brojne vodeće dužnosti u Akademiji obavljao je četvrt stoljeća. Bio je njezin glavni tajnik, potpredsjednik, ali i predsjednik od 2004. do 2010. godine. Objavio je 274 publikacije, među kojima 21 knjigu, no u povijesti hrvatskoga jezikoslovstva najviše će ostati zapamćen kao jedan od autora Hrvatskoga pravopisa. Taj pravopis Moguš potpisuje s akademicima Stjepanom Babićem i Božidarom Finkom, a izrađen je u vrijeme Hrvatskoga proljeća 1971. godine. Zbog političkih pritisaka gotovo cijela naklada pravopisa uništena je u tvornici papira, a uvezano je samo 600 primjeraka s napomenom “samo za internu upotrebu”. Nova Hrvatska ipak ga je tiskala u Londonu 1972. i 1984. pa je dobio kolokvijalni naziv Londonac. U cijelosti je Hrvatski pravopis u domovini tiskan tek 1990., nakon čega je imao više dodatnih izdanja, pa i izdanje koje su potpisali samo Babić i Moguš iz 2010. koje je usklađeno sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.
Čvrstog karaktera, marljiv...
Moguš je autor Fonološkog razvoja hrvatskoga jezika, ali i Povijesti hrvatskoga književnog jezika, koja ima hrvatsko, englesko i njemačko izdanje. S posebnom je zavičajnom strašću akademik Moguš istraživao čakavštinu pa je objavio monografiju Čakavsko narječje i Senjski rječnik sa šest tisuća natuknica. Tu su i Hrvatski čestotni rječnik (s Majom Bratanić i Markom Tadićem), prvi Poljsko-hrvatski rječnik (s Nedom Pintarić), ali i Rječnik Marulićeve Judite te Mažuranićev rječnik. “Rijetko je koji član imao takav utjecaj na djelovanje HAZU kao akademik Moguš. U svojem radu nikad nije težio samoisticanju. Bio je čvrstog karaktera, pouzdan, marljiv, staložen, discipliniran. Kao predsjednik pridonio je pozicioniranju Hrvatske akademije kao stabilne i pouzdane referentne institucije koja je glas razuma i mudrosti”, izjavio je predsjednik HAZU Zvonko Kusić u povodu Moguševe smrti. Predsjednik Vlade Andrej Plenković u brzojavu sućuti napisao je da će akademik Moguš u hrvatskoj povjesnici ostati zabilježen po predanome znanstvenom doprinosu hrvatskom jezičnom i kulturnom identitetu.
Istraživao je čakavštinu, napisao prvi Poljskohrvatski rječnik te Mažuranićev rječnik