Tuđmana su u ratu koristili, a sada osudili

Upresudi šestorici Hrvata u Haagu nužno je razlikovati činjenični dosje, kojem je teško naći zamjerke, a koji sadrži opise zločina koji izazivaju mučninu. Zbog toga što su neki Hrvati radili Muslimanima, samo zato što su Muslimani, maloljetnicama, ženama, starcima, i to s kakvom lakoćom se bestijalno iživljavalo nad nemoćnima, ne može se ničim opravdati, pa ni nabrajanjem istovjetnih muslimanskih zločina nad Hrvatima. To moraju imati na umu i oni koji manje ili više argumentirano i opravdano osporavaju i onaj, ne zbog toga manje značajan, pravnopolitički dio presude. Pravni formalisti pak trebaju znati na temelju čega je i kako utvrđena odgovornost šestorice Hrvata i kako je i u što uvučen dr. Franjo Tuđman. Također, što se dvojbenih vojnih akcija tiče, opet smo se mogli uvjeriti kako je tanka granica između zločina i legitimne vojne akcije. Stari most u Mostaru bio je simbol hrvatskih zločina u BiH da bi nakon 24 godine žalbeno vijeće suda u Haagu utvrdilo kako je to ipak bio legitiman vojni cilj. I u slučaju napada HVO-a na selo Duša raspravno vijeće se oslonilo na neselektivnu prirodu tog napada zbog upotrebe granata “koje su same po sebi neselektivne”,

Činjenični dio presude u Haagu izaziva mučninu zbog bestijalnih zločina koje su nedvojbeno počinili Hrvati

što upućuje da je i sedam civila ubijeno namjerno. Ali, žalbeno vijeće je taj pristup ocijenilo pogrešnim i poništilo osudu te stoga početak udruženog zločinačkog pothvata pomaknulo sa siječnja na lipanj 1993., a trajao je do travnja 1994. S tim da je Slobodan Praljak 9. studenoga 1993. prestao obavljati dužnost u Glavnom stožeru HVO-a te je od tada prestao biti i član UZP-a. Kako se ne zna je li u tih pet mjeseci srušeno sedam džamija u istočnom Mostaru, kao i za naknadno snajpersko djelovanje, Praljka je žalbeno vijeće oslobodilo odgovornosti i za te događaje. Isto tako Praljak nije izravno odgovoran za ubojstva i razaranja u Stupnom Dolu 23. listopada 1993., ali jest u okviru UZP-a. S tim da je žalbeno vijeće prigovorilo raspravnom na preblagom standardu predvidljivosti kod odgovornosti za tzv. treći oblik UZP-a, pa je Praljak po tomu osuđen za 32 različita zločinačka događaja, Prlić za 26, Stojić 30, Ćorić 31, Petković 18 i Pušić 35. Kod UZP-a polazi se od toga da članovi udruženja bez obzira na to što imaju različite uloge u realizaciji plana, svi odgovaraju za sva kaznena djela počinjena u okviru plana, a u trećem, najširem obliku i za ekscesne zločine koji nisu bili dio plana, ali je bilo predvidivo da su se mogli dogoditi. Tako su Hrvati, kako koji, osuđeni za ubojstva, zlostavljanja, pljačke, silovanja... koji su se događali na području i u vrijeme njihove odgovornosti koja je proizlazila iz njihove uloge u tom planu. Tragom višestrukih silovanja na području Prozora, zanimalo me je jesu li stvarni počinitelji kažnjeni, pa sam našao presudu Apelacionog suda BiH da je optuženi Hrvat oslobođen jer se, iako su žrtve bile uvjerene da ih je on silovao, analizom svih svjedočenja zaključilo kako se ne može sa sigurnošću tvrditi da je on počinitelj i zbog mijenjana iskaza svjedoka i zabune o identitetu. Višestruki silovatelj neće biti kažnjen! Dok su pojedini od šestorice Hrvata osuđeni i za ta silovanja, kao i za krađe imovine, jer je bilo za očekivati da će se u okviru UZP-a događati i takva kaznena djela, što su oni trebali predvidjeti i spriječiti. I na tom primjeru vidi se koliko je taj oblik odgovornosti sam po sebi nepravedan, pa stoga nailazi na žestoke kritike pravnih teoretičara i izvan prostora bivše Jugoslavije, od kada je po prvi put primijenjen u slučaju Duška Tadića, osuđenog i za ubojstvo pet muškaraca, samo zato što je bio dio skupine koja je to učinila. Po intenzitetu spominjana dr. Tuđmana vezano za UZP u BiH, perfidno je Tuđman involviran kao kreator plana UZP-a. Amerikanci i EZ tražili su ga da koristi svoj utjecaj na Hrvate u BiH, a onda su ga faktički zbog toga osudili pri čemu se ni on ni Hrvatska nisu mogli braniti. Jer, rekli su u Haagu, ne sudi se ni Tuđmanu, a ni Hrvatskoj. Ono što nas kao narod ekskulpira je što prema utvrđenju suda nismo mogli znati jer je Tuđman “jedno radio javno, a sasvim drugo tajno”, a potonjem suci vjeruju. Stoga, ne treba zamjeriti onima kojima je presuda u politički odlučujućim dijelovima neshvatljiva samo zbog toga što nisu raspolagali s informacijama koje su otkrivale skrivene tajne s kojima su raspolagali Stjepan Mesić, Josip Manolić... Čak 64 transkripta razgovora predsjednika Tuđmana na sastancima, pretežno Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost (!?) dostavljena su u Haag. “Za razliku od mase transkripata iz Zagreba, imao sam priliku da analiziram svega šest najrelevantnijih dokumenata”, Alije Izetbegovića i Predsjedništva RBiH kako bi stekao jasniju sliku i o stavovima muslimanske strane, u izdvojenom je mišljenju znakovito napisao sudac Jean-Claude Antonetti, zaključujući kako unatoč tomu nije bilo UZP-a.