Kockasti će odabrati kamp u St. Peterburgu koji je raj za bogataše
I nije u gradiću Cuceu bila problem samo vrućina i spoznaja što je prvo drvo bilo osam kilometara od kampa, nego što igrači nisu mogli nikamo prošetati, nije bilo kafića u blizini. Živjeli su tih 20 dana po 24 sata u klimatiziranom prostoru. Po priznanju igrača i novinara, bio je to najgori mogući izbor i kamp iz noćne more. Znamo koji je kamp bio najgori od devet u kojima smo dosad boravili na velikim turnirima. Najizoliraniji od medija bio je kamp u japanskom gradu Tokamachiju. Mirko Jozić, koji je reprezentativce najprije pripremao u Austriji, odveo je vatrene na njihovu drugom SP-u, na kojem su branili broncu iz Francuske u japansko selo u brdima.
Nema izlaska iz kampa!
Stipe Pletikosa je kod novinara Andrije Kačića Karlina vidio predivan fotoaparat od 2000 dolara, za koji je Andrija govorio da otkriva karijes na 100 metara, želio se spustiti i kupiti ga. Naime, bila je to 2002. godina. No, Jozić je rekao – nema izlaska iz kampa. To mjesto zapamtio sam po noćnom klubu “Chicago” gdje su hrvatski novinari do jutarnjih sati slagali taktiku za prvu utakmicu protiv Meksika i beskrajno se zezali na račun izbornika. Igrači su u tom samostanu poludjeli tijekom dva tjedna, tako da su na turniru izgledali umorno i izgubljeno. I odmah nakon tri utakmice otišli su kući. Japan je bio interesantan, ali kada me šef pitao želim li ostati do finala u Yokohami, samo sam rekao da ću ipak odmah doći u Zagreb na dežurstvo. Da nakon svih frustracija, da odlazak zapamte i igrači i novinari pobrinuo se prilično jak potres u Tokiju. Na sreću, na vrijeme smo poletjeli u Zagreb. Prvi turnir bio je 1996. godine u Engleskoj. Kamp je bio dobar, klima odlična, malo kiše, malo sunca i 18 stupnjeva. No, taj je turnir obilježio incident Igora Štimca koji je vikao na Ćiru Blaževića što je dopustio da se nekoliko novinara vozi zajedno s igračima. Štimac je bio ustrajan, novinari su na glavu letjeli van iz autobusa, a Ćiro je brzo promijenio ploču. Na tom je turniru Otto Barić prije utakmice s Danskom rekao Ćiri da je Šuker loše trenirao i da bi ga trebalo ostaviti na klupi, no Ćiro ga je pogledao i rekao: – Dragi Otto, svi mogu na klupu, ali Šuker ne. Srećom, Ćiro je ostao dosljedan, a Šuker je briljirao. Tko se ne sjeća čarobnoga loba kojim je matirao Schmeichela. Još jedno natjecanje s Ćirom bio je SP u Francuskoj. Baza u Vittelu svakodnevno je “pričala” mitske priče. Asanovićev odlazak “teti“u Pariz prepričava se i danas. Naime, nakon toga je Aljoša igrao fantastično. Znamenit je sastanak u lokalnoj pizzeriji u koju su se igrači zatvorili i proveli cijelu noć u razgovoru. Svatko je napadao svakoga, ali je na kraju upalilo.
Buđenje uz topovsku paljbu
Naš fotoreporter Siniša Hančić dobio je dres od Šukera nakon pobjede nad Njemačkom, koji nikada nije oprao, već ga je takvog, od trave, spremio u torbu i poslije ga uramio. Dobio je brojne izdašne ponude za taj dres, ali nije želio ni čuti za prodaju. U tih mjesec dana najvažnije mjesto bio je stol fizioterapeuta Radanovića. Naime, igrači su se masirali u četiri-pet ujutro, a jedne zore Branko Ivanković otišao je u šetnju oko pola šest. Naletio je na Gorana Jurića i Roberta Prosinečkog, koji su također rekli da ne mogu spavati iako je bilo vidljivo da su se ljuljali od velike borbe na šanku obližnje kockarnice. Bad Brückenau, mjesto u središnjoj Njemačkoj, bilo je domaćin našoj reprezentaciji koju je vodio Zlatko Kranjčar. Koncept je bio da i hrvatski navijači budu smješteni u blizini, pa se održavalo mnoštvo koncerata naših izvođača, bili su ondje i Deep Purple, toliko bučni da vatreni nisu mogli spavati. No, samo je 500 ljudi ondje noćilo, a momčad je bila zatvorena u Kneževu dvoru. Odnosi u momčadi bili su jako loši, bilo je nekoliko klanova i brzo smo odletjeli kući. Jedino je stalno veseo bio izbornik Zlatko Kranjčar. Dvije godine poslije, Bilićevi dečki bili su smješteni u Bad Tatzmannsdorfu, sjevernije od Graza prema Beču. Mirno mjesto, s jednim i pol restoranom, ali i Bilićeva otvorenost. Igrači su bili pristupačniji a stožer otvoreniji. Warka je bio kamp u Poljskoj 2012., ali ondje je Slaven Bilić na svom posljednjem turniru već bio puno zatvoreniji. Novinare je svako jutro budila topovska paljba koja je tjerala ptice s velikih plantaža jabuka u tom predjelu Poljske. Taj ćemo turnir najviše pamtiti po dvije djevojke iz Zagorja kojima je bilo jako vruće, pa su grudnjake ostavile u Krapini. U Brazilu smo pak bili stalno čuvani pod dugim cijevima, jednom je čak i alarm proradio, misleći da je bomba postavljena u svlačionicama. Ondje je Niko Kovač imao čeličnu disciplinu koja se raspala u trenutku kada je naš fotoreporter Sanjin Strukić snimio vatrene golih stražnjica na bazenu. Danima se prepričavala scena kako je Modrić buljio u Ćorlukinu muškost. Baza u Normandiji, gdje su se Saveznici iskrcali 1944. u sklopu operacije Overlord, Deauville, posljednji je dom vatrenih što se velikih turnira tiče. Mirno mjesto u kojem su svi znali igrati i stolni tenis i gdje Ante Čačić nije igrače čuvao kao u logoru. Woodland Rhapsody lijep je kamp koji se nalazi 60 km od Sankt Peterburga, u sklopu kompleksa su sportski tereni, predivna plaža... Karlo Ledinski Iako predstavnici Hrvatskog nogometnog saveza to još nisu i službeno potvrdili, čini se da su pronašli bazu u kojoj će izabranici Zlatka Dalića boraviti za vrijeme Svjetskog prvenstva u Rusiji. Našu je delegaciju u Rusiji oduševio Woodland Rhapsody Resort, prekrasan kamp koji se nalazi 60ak kilometara od Sankt Peterburga u mjestašcu Iličevo. Woodland Rhapsody Resort smješten je uz prelijepo jezero, a riječ je o zdanju koje ima četiri zvjezdice, ali i koje reprezentaciji nudi potpuni mir i prirodno okruženje. U samom resortu nalazi se i sportski kamp - teniski i košarkaški tereni, a na samom jezeru i lijepa pješčana plaža. A sve je udaljeno 81 kilometar (60-70 minuta vožnje) od zračne luke. Zanimljivo, Woodland Rhapsody Resort utočište je za ruske bogataše, praktički odvojeno od svijeta. Riječ je i o jednom od najskupljih mjesta u regiji, pa će hrvatskim nogometašima (ako se HNS doista odluči za taj kamp) biti omogućen potpuni luksuz... Zanimljiv je i način na koji se u Woodland Rhapsody Resortu brinu o gostima. Naime, zimi gosti već na ulazu u taj kompleks do-
Stipe Pletikosa htio je kupiti fotoaparat u Japanu 2002., ali Jozić mu nije dao
biju na korištenje Audi Q5 pa se sami voze po cijelom resortu. U cijelom kompleksu nalaze se i tri restorana, a iako predivno zdanje ima četiri zvjezdice, a ne pet kao neki od ponuđenih kampova, našoj bi momčadi nudio sjajne uvjete za odmor. Hrvatski bi nogometaši u tom slučaju trenirali na Roschino areni, omanjem igralištu udaljenom 16 kilometara do kojeg bi se svaki dan trebali voziti 15-20 minuta. U jednom smjeru, naravno. Rusi navode da Roschino arena ima vrlo lijepe tribine, reflektore, ali i da je taj stadion prilično siguran, pa bi svim nepozvanim gostima bila onemogućena bilo kakva špijunaža tijekom treninga. A to je sigurno vrlo bitno hrvatskom izborniku Zlatku Daliću. A upravo će on imati završnu riječ pri izboru kampa. No, prema svemu sudeći, Woodland Rhapsody Resort bit će hrvatski izbor. S obzirom na to da Hrvatska dvije utakmice u skupini igra u Kalinjingradu i Nižnjem Novgorodu, HNS je bazu birao između kampova kraj Sankt Peterburga i Moskve. U Moskvi je većina kampova zauzeta, pa se Rhapsody Resort u blizini Sankt Peterburga čini najboljim odabirom...
Hrvatski bi nogometaši u tom slučaju trenirali na stadionu udaljenom 16 kilometara