BI LI I DRUGI OPROSTILI PROGONITELJIMA KAKO JE TO UČINIO TUĐMAN

Rasprave o političkoj ostavštini Franje Tuđmana ni danas, 18 godina nakon njegove smrti, ne prolaze bez strasti. Umjesto argumenata, uglavnom se svode ili na sotonizaciju ili pak na potpuno nekritičnu glorifikaciju lika i djela prvog hrvatskog predsjednika. Kritičari na ljevici u zanosu će mu prišiti čak i toleriranje ustaštva, bez obzira na to što je bio partizan i najmlađi Titov general, a desnica ga “proklinje” zbog neprovođenja lustracije. Oni usmjereni na ekonomiju zamjeraju mu, pak, to što je “odabranima” dopustio privatizacijske i ine marifetluke. Usprkos svim opravdanim i neopravdanim kritikama, danas je ipak teško ne priznati da je Franjo Tuđman bio središnja osoba novije hrvatske povijesti, idealist koji je u ključnim trenucima znao procijeniti bilo naroda i koji je bio spreman svoje ideale provesti u djelo bez obzira na cijenu. Zapitajmo se, primjerice, što bi se dogodilo da su sudbinske 1990. kormilo države preuzeli čelnici tadašnje Narodne koalicije koji ni sami nisu bili načistu u kojem bi smjeru Hrvatska trebala krenuti ili, primjerice, braća Veselica i ekipa sazvana na famozni osnivački sabor HDZ-a u “Panorami”, koji je Tuđman preduhitrio vlastitim zborom u jarunskoj baraci. Kroz koncept nacionalne pomirbe, Tuđman je u projekt osamostaljenja upregnuo sve i svakoga tko je na bilo koji način bio sposoban pomoći pa i dojučerašnje neprijatelje, iz reda onih zbog kojih je s 45 godina prepoznat kao “opasni disident i nacionalist” i umirovljen. A teško je zamisliti kako bi se Hrvatska oduprla napadu tehnološki superiorne JNA bez onih koji su tada odlučili napustiti tu istu JNA i poduprijeti samostalnu Hrvatsku ili bez onih koji su iskustvo stekli u obavještajnom sustavu bivše države, što god mislili o njima. Uza sve dužno poštovanje prema Veselicama, Anti Paradžiku, Ivanu Gabelici i drugima te njihovoj žrtvi, pitanje je bi li i oni uspjeli oprostiti svojim progoniteljima, makar i za Hrvatsku. Prije će biti da bi čitava stvar završila u lutanju i besplodnom međusobnom prepucavanju.

Iako je bio partizan i najmlađi Titov general, ljevica mu je prišila toleriranje ustaštva