Kako do natprosječnog rezultata u uvjetima sve veće konkurencije
Kad sam se rodio, na Zemlji je živjelo dvostruko manje ljudi nego danas. Međutim, konkurencija za najpoželjnija zanimanja činila se barem desetak puta manjom, jer većina ljudi tada još nije imala mogućnost značajnijeg utjecaja na naš svijet. Mnogi su živjeli u seoskim zajednicama golemih zemalja u razvoju, gdje su se bavili poljoprivredom. Nisu imali dodira s napretkom koji se događao u urbanim središtima zapadnih zemalja. Do današnjeg dana broj ljudi na Zemlji se, međutim, udvostručio. Pritom, stotine milijuna ih se preselilo u goleme gradove, opismenili su se informatički i financijski, 90 posto čovječanstva ima mobilne telefone, a 50 posto i pristup internetu. Kako u uvjetima tako povećane konkurencije ostvariti natprosječne rezultate, izdići se i nametnuti u svom području djelovanja? Mnogi misle da to više nije zdrava ambicija, jer znaju da je za svaku ambiciju u životu uvijek potrebno platiti i neku cijenu. Za one druge, koji se žele dokazati u uvjetima otvorene utakmice, povremeni kolumnist New York Timesa Brad Stulberg i trener vrhunskih atletičara na Sveučilištu u Houstonu Steve Magness objavili su knjigu “Vrhunac učinkovitosti”. Razgovarajući s brojnim ljudima koji su znatno odskočili rezultatima u raznim područjima djelovanja, pokušali su zaključiti što im je zajedničko. Načelno sam skeptičan prema takvim, nesistematskim istraživanjima, a još više prema tzv. “literaturi samopomoći”. Poznato mi je iz javnog zdravstva koliko teško ljudi mijenjaju ponašanje temeljem tuđeg savjeta, čak i kada im je jasno ugroženo zdravlje, pa i goli život. Ipak, ova je knjiga ponudila i nekoliko korisnih uvida, koje ću ovdje pokušati analizirati. Prvi je, da je nakon spavanja naša mentalna energija slična bateriji tek napunjenog mobitela – istrošit će se brzo na razne sitnice, pa je ne treba gubiti na baš ništa, osim na područje zanimanja gdje treba postići neki rezultat u nekom vremenu. Nije, stoga, problem živjeti u neurednom stanu, povremeno kasniti s plaćanjem računa, ne prati suđe, ne mijenjati posteljinu, ne nazivati stalno nekog, oblačiti istu odjeću danima zaredom, izbjegavati socijalne obaveze, voziti se taksijem i neko vrijeme jesti “brzu hranu”, kako bi se uštedjeli vrijeme i energija. Zahvaljujući tome, može se stalno i fokusirano napredovati tamo gdje je to potrebno i za što treba zagriženost. Sve ovo drugo se lako stigne popraviti kasnije, tijekom samo jednog vikenda. A već za mjesec-dva pojavit će se i prvi rezultati, na čuđenje okoline. Zatim, pomaže poznavati svoj osobni kronotip – tj., pronaći doba dana u kojem se čovjek najbolje osjeća, bilo to rano jutro ili sredina noći, i čuvati ga samo za sebe, biti nedostupan u te sate, ostaviti ih za rad na sebi ili na svom projektu. Ako se taj dio dana sačuva i dobro iskoristi, čovjek se može potpuno opustiti tijekom ostatka dana i biti na raspolaganju drugima. Ovakvi ljudi naizgled sve stižu, ali to je stoga što ne dopuštaju da im se bilo tko umiješa u onih važnih nekoliko sati. Lakše je i druge ljude tolerirati ako se posao za taj dan već odradio u svom privatnom vremenu. Jedna od težih stvari na svijetu jest biti stvarno i iskreno dobar prema drugim ljudima, ali to je puno lakše ako čovjek nije zaboravio prvo biti dobar pre- ma sebi, i zaštititi ono što mu je važno. Treći važan uvid je o važnosti druženja s entuzijastima. Ako nas uhvati sumnja u sebe, ili bilo kakvo neraspoloženje, bit će nas gotovo sram zbog toga ako smo okruženi entuzijastima, ljudima punima pozitivne energije, pa ćemo se lakše otrgnuti od takvih misli. No, i najveći entuzijasti na svijetu, stignu li na posao gdje rade s nekoliko ljudi koji ne otvaraju usta osim kako bi se žalili na svoje zdravlje, plaću, rodbinu, državu, vremensku prognozu, druge ljude, hranu u menzi, politiku, sreću, itd., bit će usisani u tu njihovu crnu rupu i početi se osjećati se kao čudaci zato što i sami nisu takvi. Ljudska ponašanja su zarazna. Korisno je i naučiti se hipnotizirati rutinom iz dana u dan. Naime, nije uopće bitno koliko se brzo napreduje i koliko velikim koracima, već da se baš svaki dan nastavi micati u istom smjeru, da se ne gubi korak. Nije bitno radi li se sat vremena dnevno ili dvadeset sati, bitno je samo da se stalno ide naprijed u istom smjeru i ne mijenja plan dok se ne stigne na cilj. Da bi se to moglo, treba biti uporan i strpljiv, treba naučiti uživati u tom rutiniranom svakodnevnom trudu, a to nije lako, ali je nekim ljudima, čini se, moguće. Dobro je i podsjetiti se da, ako se želi biti dobar u svemu, onda se ne može biti najbolji ni u čemu. Zato, za baš svaku ambiciju treba uvijek biti spreman platiti i neku cijenu. Ako se želi uspjeti u nečemu što nitko drugi još nije uspio, onda se treba imati hrabrosti živjeti kako nitko drugi još nije živio.
U uspjehu pomaže pronaći doba dana u kojem se čovjek najbolje osjeća i biti nedostupan u te sate, ostaviti ih za rad na sebi ili na svom projektu Ako nas uhvati sumnja u sebe, ili neraspoloženje, bit će nas gotovo sram zbog toga ako smo okruženi entuzijastima