Po čemu je drugačiji pakao Vlatke Pokos!?

Možemo biti spokojni nakon što je Davor Bernardić, samouvjereno kako on to zna, na Glavnom odboru SDP-a poručio: “SDP ostaje jedina brana i nesavladiva tvrđava u borbi protiv nazadnjačkih snaga” te neustrašivo, kao tko zna koliko puta do sada, inzistirao “cijela Vlada treba otići”. Ohrabrujuće je što šef oporbe i dalje nepokolebljivo vrti svoj film groteskno nas podsjećajući kako je SDP još uvijek tu. Velika je stvar i što politički “gorostas” Vlaho Orepić nije posve otišao s političke scene na kojoj je upamćen po populističkom jurišanju s policijskom palicom na Ustavni sud. Koliki je to udarac za Most pokazat će već sljedeći CRO-Demoskop, a u HDZ-u najbolje znaju koliko je njima trebalo da se oporave kad ih je po sili vojnog zakona Orepić morao napustiti, premda ni on sam nije znao je li se to ikad stvarno i dogodilo. Očekivano, koliko god suludo zvučalo, vratio se i Ivan Vrdoljak, što nam govori u kakvom je stanju HNS kad računaju s tim da će birači otupjeti na njegovo grandiozno političko licemjerje te zaboraviti koliko nas je koštala njegova domoljubna ratobornost koja se pokazala kao šuplji, ali iznimno

Šef oporbe Bernardić i dalje viče da Vlada treba otići, vratili su se Vrdoljak i Sabo, a ni politički “gorostas” Orepić nije otišao

skupi arbitražni avanturizam. Vratio se i Željko Sabo, postavši osebujan primjer rehabilitacije kažnjenika za političku korupciju čak i za osobu s takvom ratnom biografijom. Još kao osuđenik ponovno je primljen u SDP da bi sada došao na čelo vukovarskog SDP-a, premda mu za više od tri godine ističu rokovi rehabilitacije iz Kaznenog zakona. Uzgred Ustavni sud je produljenje zastarnih rokova iz 2011. upravo proglasio ustavnima, a da nije, Zsoltu Hernadiju više se ne bi moglo suditi. I zastupnicima Glasa, tim stupovima obrane pravne države, nije smetalo kad je njihov stranački kolega kao osuđenik vodio Dubrovnik, dok sada i na pokojnicima inzistiraju na pravnoj formi. Stoga HDZ može raditi što im je ćeif. Ili ne raditi. Zbog toga umjesto aktualnom politikom pametnije nam je baviti se životno bitnijim temama kao što je spor Pokos-Radeljak. U ispovijesti Vlatke Pokos upada u oči kako je s pravosuđem sve bilo savršeno u redu dok je ona dobivala sporove protiv Josipa Radeljaka, ali čim je jedan, nominalno protiv njegova sina, izgubila, sa svima je podijelila “još jednu presudu hrvatskog ‘pravosuđa’ kojom se korumpirane sutkinje iživljavaju na nezaštićenoj osobi” dodavši “naravno, osudile su me žene, koje vjerojatno ne mogu podnijeti moju sliku”. Pokos ne nudi dokaze već se koristi predrasudama o korumpiranom pravosuđu, ženskim zavistima i bogatašu koji samo na jedan način može dobiti spor na sudu. Inače, sve tri sutkinje koje su presudile u korist Lea Radeljaka samo na Županijskom sudu u Zagrebu rade već od 13 do 21 godine. Da je Radeljak izgubio, mnogi bi jednako “argumentirano” govorili o ženskoj zavjeri. Kukamo kad sporovi dugo traju, a kad žalbeni sud presudi umjesto da vrati spor na početak, u tomu vidimo korupciju, naravno samo ako nam preinačena presuda ne paše. Sutkinje su zaključile kako je postojao usmeni dogovor da Pokos u nuždi koristi bankovnu karticu na računu Lea Radeljaka, ali je ona nuždu preširoko shvatila pa mora vratiti stečeno bez osnove. Već i to što je Pokos imala punomoć na posinkov račun bizarno je i puno govori o položaju žene u tom braku, ali i to, kao i sve druge mane i vrline dvoje supružnika, njihov životni stil, istresanje prljavog rublja i intimnih pikanterija, sve je to bio samo njihov izbor. Biti sudac u takvom sporu zahtjevan je, pa i mučan posao. Ako je Pokos kršila dogovor, nije li Radeljak pristao na to ako nije odmah reagirao već ju je pustio da troši podnoseći tužbu puno kasnije tek nakon razvoda oca i maćehe. Životno je logično kako se tu možda radi i o iskonstruiranim razlozima za tužbu radi osvetoljubivog obespravljivanja žene iz propale zajednice koja je i po samom Radeljaku funkcionirala po principu – u kući ja zapovijedam! Čak i ako revizija Vrhovnog suda ne presudi drugačije, priča Vlatke Pokos i te kako ima veze sa ženama i njihovim statusom u Hrvatskoj. Ključni argument Lea Radeljaka kako je uvredljivo da Pokos govori o ženskim pravima jer je u manje od godinu dana spiskala 300.000 kuna, igra na kartu malograđanštine po kojoj rastrošna žena ne bi trebala imati prava. A zapravo, kad se slučaj ogoli od sugestivnih znamenki ne razlikuje se od bilo kojeg u kojem se žene bez stalnih prihoda u (izvan)bračnim vezama suočavaju s istim problemom bez obzira koliko su “spiskale”. Svedene su na “sponzoruše” usprkos temeljnoj odredbi bračnog ugovora koja kaže u dobru i u zlu, osobito kad imaju posla s lukavim kverulantom.