Moderna obitelj surova i hladna poput Everesta
Selma Spahić režirala “Ono što nedostaje” Tomislava Zajeca
Nagrađivani dramatičar piše o onome što nas okružuje, o košuljama koje trebaju biti izglačene i nakon rastave braka... bojana.radopvic@vecernji.net Muškarac i žena više nisu zajedno. Razišli su se, ali još muče jedno drugo. Njihov sin ima šesnaest godina, iz mučne atmosfere doma bježi u zagrljaj hladnog muškarca kojem je samo do seksa za jednu noć i to potajnog, da ne dozna žena s kojom živi.
Emocionalne krhotine
Žena ima i sestru. Ona je otišla u starački dom odnijeti haljinu u kojoj će biti pokopana njihova majka. Majka o kojoj njih dvije ne znaju ništa jer ostavila ih je dok su bile djevojčice... To je svijet drame “Ono što nedostaje” Tomislava Zajeca, za koju je 2014. dobio Nagradu Marin Držić, a koja je u režiji gošće iz BiH praizvedena u ZKM-u. Svijet Tomislava Zajeca samo je naoko začudan i okrutan svijet. On piše o onome što nas okružuje, o košuljama koje trebaju biti izglačane i nakon rastave braka... Pišući kroz slike i isprepletene minijature, autor mnogo toga ostavlja nedorečeno, skriveno u onom što nije rečeno. Ali to nije ono što nedostaje. Njegovo djelo je potpuno i jasno govori u kakvim vremenima živimo: hladnim i distanciranim, razlomljenim na emocionalne krhotine. Redateljica Selma Spahić taj svijet postavlja u sterilnu bjelinu, koristeći repliku o Mount Everestu. Teško dostižan vrh svijeta postaje snažna metafora odluka koje treba donijeti u uvjetima smanjenog kisika, u kojima preživljavaju samo najjači. Everest od bijelih pločica bolničke čekaonice gradi scenografkinja Mirna Ler, a svojoj ga glazbom naglašavaju Alan i Nenad Sinkauz, pod svjetlima Aleksandra Čavleka koja jasno naglašavaju da na licu glumaca nema šminke, tek “sleđene” bijele trepavice.
Ljubav ne vrijedi ništa
Devetoro glumaca ZKM-a do dna je zaronilo u taj hladni bijeli svijet, u kojem dodiri bole poput udaraca. Za njih je sat i pol predstave fizički napor osvajanja Everesta postavljenog na sceni; klizanja, padanja i trke, ali i potpune koncentracije na likove stvorene od glumačkih i fizičkih minijatura. Tako je Doris Šarić Kukuljica krhka starica koja svakom stanicom svoga tijela zna da “ponekad ljubav ne vrijedi ništa”, a Nataša Dangubić njezina kći, koja je tek pred licem mrtve majke naučila tu lekciju. Slijedi ih: Katarina Bistrović Darvaš, životna i na trenutke komična kao očajem slomljena žena, zatim Zoran Čubrilo, Goran Guksić, Frano Mašković, Milica Manojlović, Dora Polić Vitez. Najsloženiju ulogu, onu dječaka na prvom koraku u svijet spolnosti besprijekorno igra Adrian Pezdirc. Nakon “Črne mati zemle” ponovno je dokazao da za njega nema nerješivog glumačkog zadatka.