Masovni uspjeh Rundeka i prokletstvo Dubioza kolektiva
Kod nas herojima (p)ostaju samo oni koji pri usponu poginu na tržištu, onda su omiljeni gubitnici, inače su “inglorious bastards” i “izdajice” Postoji stara izreka koja kaže “nikad ne podcjenjuj neukus masovne publike”. No, u obranu te iste široke publike treba reći da publika, barem u tržišnoj ekonomiji, ne može biti u krivu. Jedno su estetski kriteriji kritičara, a sasvim drugo legitiman izbor svakog posebno da na omiljenog glazbenika potroši teško zarađeni novac. No, kad se ukus publike i kritičara poklopi, kao na sjajnom subotnjem koncertu Darka Rundeka u velikoj dvorani Doma sportova, nema druge nego zabilježiti neočekivanu
pojavu da oko sedam tisuća ljudi uživa u tako zahtjevnoj i beskompromisnoj glazbi. Nagledali smo se nedavno koncerata u rasprodanim najvećim dvoranama, što daje nadu nekima da nije sve otišlo kvragu. Od očekivanog uspjeha Olivera, Gibonnija, Parnog valjka i Petra Graše u Areni Zagreb, još je zanimljiviji bio neočekivani put hip-hop povratnika Tram 11 koji su herojski rasprodali veliki Dom sportova. Kraj 2017. posvjedočio je iznenadnom uzletu potražnje za domaćim koncertima. No, u zemlji u kojoj se riječi “kapitalizam” i “zarada” još uvijek smatraju uvredom, dobar su primjer dali Dubioza kolektiv čiji je nastup u Areni Zagreb dočekan “na nož” pravovjernih poklonika koji su njihovu seansu s masovnom publikom proglasili “rasprodajom”, ako ne i izdajom ideala. Ukratko, ljigavom komercijalom. Dobrodošli u svijet odraslih i prezrenih, tj. uspješnih. Upravo ta navika omalovažavanja masovnog proboja dojučerašnjih heroja može se nazvati psihološkom rak-ranom domaće glazbene scene na kojoj je tuđi uspjeh prvenstveno vlastiti neuspjeh. Za razliku od američkog ili britanskog show-businessa na koji bismo se voljeli ugledati, a u kojem mirnim suživotom koegzistiraju novajlije i veterani, a masivna godišnja zarada u dolarima, eurima ili bitcoinima smatra se respektabilnom vrijednošću kao i panegirici kritičara.