IZ ZEMLJE NISKIH PLAĆA ODLAZI TKO MOŽE, A PRISTIŽU SIROMAŠNIJI

Vladino posljednje povećanje minimalne plaće za 5 posto, na razinu od 43 posto od prosječne plaće (povećanje od 131,44 kune) dovodi do njenog bruto iznosa od 3439 kn, s primjenom od početka 2018. U Hrvatskoj svaki deseti radnik prima minimalac. Konačan cilj je dostići 50 posto prosječne plaće, koja iznosi 5960 kuna, kako je to definirala Vlada. I svi bi se složili da je to malo, da nije dovoljno ni za preživljavanje, kamoli za dostojanstven život. Čuju se prijedlozi stanovitih ekonomista, odnosno stranaka koji nailaze na pozitivan odjek u javnosti – da ona iznosi 5 tisuća. Zašto ne bi bila 10 ili 15 tisuća, bilo bi to, populistički, još bolje? Naravno, argumenti za rast najnižih dohodaka su uvjerljivi, ali ako je riječ o većim i neodmjerenim povećanjima, oni mogu izazvati suprotne posljedice, pogotovo u industrijama koje su oslonjene na radnike s nižim plaćama, poput tekstilne, kožne ili drvoprerađivačke industrije, maloprodaje... Tako povećanje minimalne plaće na 5 tisuća kuna ima automatsku posljedicu da ne samo 75 tisuća radnika koji primaju minimalnu plaću ostanu bez posla, nego njih dvostruko više. Njihovi poslodavci, prvenstveno u tekstilnoj ili kožno-prerađivačkoj industriji, nemaju takvu razliku u cijeni da bi mogli povećati osobne dohotke, koji su uglavnom blizu minimalnih. Tvrtke se danas vrlo lako prilagođavaju pretjeranom rastu zakonski utvrđenog minimuma automatizirajući sustave ili jednostavno ukidajući najslabije plaćene poslove koja ionako uglavnom nisu najpotrebniji. Utvrđivanje minimalne plaće samo je kratkoročna mjera i praktično ne rješava ništa, osim što reproducira slabo plaćena radna mjesta, odnosno siromaštvo. Potrebno je rješavati temeljni problem – zbog čega su plaće tako niske – uz ostalo, zbog nedostatka kvalitetnog obrazovanja i vještina. Vlada prije svega na to treba utjecati. Nije riječ o ukidanju postojećih zaposlenja s niskim dohocima nego stvaranju novih bolje plaćenih radnih mjesta i pripremi radnika za te više plaćene produktivnije poslove. To jednostavna administrativna odluka o minimalcu ne može učiniti. Vlada je na istoj sjednici odobrila povećanje broja dozvola za strane radnike za 22 tisuće (ukupno na 31 tisuću radnika u 2018.). Ostaje li tako Hrvatska zemljom niskih plaća iz koje će odlaziti propulzivniji i obrazovaniji Hrvati, a stizati neki drugi spremni raditi za niže plaće, s drugačijim identitetima, kulturama, navikama? Henry Ford koji je 1914. udvostručio plaće poprativši to komentarom – “Kakav je smisao proizvoditi automobile, ako ih ne mogu kupiti moji radnici”. Time je smanjio izostanke s posla s 10 na ispod 1 posto, a prodaju u jednoj godini povećao za 63 posto. Dvadeset godina kasnije rekao je “Nitko ne gubi ništa ako poveća plaće ako je to u mogućnosti. To se uvijek isplati.” Opet, ako je to u mogućnosti.