Kako je fra Zvjezdan pronašao put do mene

Početkom ovog mjeseca navršilo se četiri godine od smrti legendarnog fra Zvjezdana Linića, ali vrlo vjerojatno tu obljetnicu ne bih zamijetio da nije niza neobičnih slučajnosti. Naime, spadam među one čudake koji (između ostalog) još uvijek koriste audio kazete, a kako su nove kvalitetne preskupe, znam kupiti dobro očuvane rabljene za presnimavanje. Tako sam prije nekoliko tjedana preko Njuškala od prodavača iz Rijeke kupio hrpu rabljenih kazeta te ostao istovremeno ugodno i neugodno iznenađen shvativši da su većina tih kazeta zapravo “masteri” radijskih emisija i duhovne obnove koje je vodio fra Zvjezdan. Ugodno zato jer je to bio zanimljiv kuriozitet, a neugodno zato što sam znao da te kazete neću presnimiti sve da ih nikad ne preslušam. Smola! Nekoliko dana nakon toga, upravo negdje oko fra Zvjezdanove obljetnice, lutao sam buvljakom na Hreliću. Privukao me “štand” na kojem se činilo kao da je na šatorsko krilo istresen cijeli jedan tavan na kojem su se akumulirale suvišne drangulije

Svaki dan mora biti Tri kralja. Dva hrvatska kralja s Griča i kraljica s Pantovčaka svaki dan moraju se klanjati svakom hrvatskom djetetu

iz dva života prosječnog Hrvata, a mlada Romkinja iz sveg glasa, kako bi bila sigurna da će je čuti i na drugom kraju buvljaka, uzvikivala “sve za jednu kuuunuuu!”. Ne, nije bilo “sve” za jednu kunu, ali ponovno sam kupio hrpu dobro očuvanih kazeta po jednu kunu. Tek kad sam se vratio doma uočio sam da i na mnogima od njih također piše “master”. Ponovno fra Zvjezdan!!! Nisam istraživao kako se to zbilo da je fra Zvjezdan pronašao put do mene, ali sam se zadovoljio činjenicom da se to jednostavno dogodilo. Što je – tu je, bijega više nije moglo biti, pa tako sad već danima pomalo preslušavam te kazete, svaki put sve oštrije svjestan koliki je veliki gubitak za hrvatsku crkvu bio njegov prerani odlazak. Dubina i širina te duše, bistrina misli, apsolutna predanost, iskrenost i skromnost, u oštroj su suprotnosti s pojedinim hrvatskim svećenicima koji svojim ekscesima redovito zadobivaju naslove u hrvatskim medijima. Oni zasigurno ne predstavljaju većinu, no, fra Zvjezdan bio je među najboljima od najboljih. Otišao je na početku jednog adventa, ne dočekavši taj zadnji Božić, boreći se do zadnjeg trena protiv galopirajućeg konzumerizma i amerikanizacije tog kršćanskog blagdana. Ne znam što bi rekao za ovo u što se pretvorio zagrebački Advent. Nije mi namjera pljuvati po naporima onih koji su Zagreb posljednjih godina pretvorili u relevantnu turističku destinaciju, no, tim je tužnije da svake godine imamo sve sjajniji advent, a da je u njemu Božića sve manje. Jer, što je advent, vrijeme iščekivanja Božića ili neke sekularne Nove godine? Prosinački Oktoberfest? Ne bunim se protiv kobasica ni sveprisutnih brendiranih štandova, ali gdje je tu zapravo radost Božića? Može li uopće biti adventa bez kršćanskih simbola? Božić bi trebao biti dan kad ponovno palimo svjetlo onog božansko u sebi. To nije samo dan Isusovog rođenja niti kršćanski surogat za paganske praznike. “Božić je: to je blagdan moga rođenja. To je dan kad sam postao čovjekom, kad sam postao djetetom.” rekao bi fra Zvjezdan, upozoravajući da se povijest ponavlja. Za Svetu obitelj ponovno nema mjesta u svratištu. A čudo se događa u štalici. Božić bez jaslica nije Božić. “Postani i ti djetetom, jer čovjek se uvijek može nanovo roditi ako je i star: snagom Duha Svetoga. Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko”, govorio je fra Zvjezdan. No, i u doslovnom smislu, Hrvatska se mora pokloniti svakom svojem djetetu. Ulazimo u 2018., godinu Gospodnju u kojoj će Hrvatska postati država s manje od 4 milijuna stanovnika. I nije to vapaj nad izgubljenom veličinom već nad očitom neodrživošću takve budućnosti. Ne podredi li Hrvatska apsolutno sve akcijskom planu za demografsku obnovu, gospodarstvo će se raspasti. Svaki dan mora biti Tri kralja. Dva hrvatska kralja s Griča i kraljica s Pantovčaka svaki dan moraju se klanjati svakom hrvatskom djetetu. Hrvatska pri tom mora čuvati svoj kršćanski identitet koji duboko obilježava i one koji se kršćanima ne osjećaju. Čestitati javno Božić u Hrvatskoj ne može i ne smije biti prijestup. Kršćani se ne smiju skrivati. Zato, sretan Božić – baš svima!