IMAMO PONUDE S YALEA I OXFORDA ALI ŽELJELI BISMO OSTATI U HRVATSKOJ
Tog rujanskoj dana otac ih je izveo u šetnju i, sasvim slučajno, ponio fotoaparat. Popeli su se na pješački most, simbol Osijeka, a njih su se dvojica uhvatila ručicama za željeznu ogradu i gledala niz rijeku. Uočili su čamac s veslačem i, gotovo uglas, oba su dječaka ispucala: “Hoću to!” I ne sluteći koliko je to sudbonosan trenutak, otac je taman tada uz ogradu mosta fotografirao, kako kaže, “male ćelavce”. Blizanci Patrik i Anton Lončarić toga su 19. rujna 2002. praktički tek navršili dvije godine. Petnaest godina kasnije, postali su svjetski juniorski prvaci u dvojcu bez kormilara. Doveslali su, paralelno, i do titule seniorskih prvaka Hrvatske. Nedvojbeno, 2017. je bila godina iz snova za braću Lončarić, mlade nade hr- vatskog veslanja koje već nazivaju “novim Sinkovićima”. Privukli su, tako, i pažnju “lovaca na glave” s prestižnih američkih te engleskog sveučilišta. – Ne sjećamo se, naravno, toga trenutka na Dravi, ali tata nam je pokazao sliku i ispričao kako smo tada “odlučili” da želimo postati veslači – smješka se 17-godišnji Anton, “mlađi” brat koji je na svijet stigao pet minuta nakon Patrika. Dobro se, pak, sjećaju koliko su bili razočarani kada su im prvi put u osječkom VK Iktus “dali košaricu”. Bilo im je tek šest godina kada su, naime, nagovorili oca da ih odvede u veslački klub. No, tamo su im objasnili kako su premaleni za takav mentalno i fizički naporan sport te neka se vrate za još toliko, dakle šest godina. – Bilo nam je teško, ali znali smo koliko je veslanje naporno i bolje je da ne forsiramo, kako na kraju ne bi bilo neuspješno – nadovezuje se Patrik. Lutali su iduće četiri godine i tražili sport koji bi ih zanimao, dok ne narastu za veslanje. – Trenirali su karate, ali im je bilo prebučno i nezanimljivo. Uspjeli su se pronaći u košarci, no kada im je bilo devet godina, opet su me nagovorili da ih odvedem u Iktus. Odgovor je bio isti: još su nastavak na sljedećoj stranici >>