DJEDICA JE “DOŠAO” IZ SIBIRSKE ŠUME I OD ODINA LUTALICE
Proslava Božića u New Yorku krajem 18. stoljeća više je nalikovala na nerede nego na tihu noć. Zato su prihvatili svetog Nikolu, a kasnije i Božićnjaka
Djeda Božićnjaka nije izmislila Coca-Cola, samo je iskoristila njegov lik za reklamu jer su mu boje bile iste kao boje njezina loga elvis.sprecic@vecernji.net Nekada je bio smatran i bogom, a druge predaje o njemu su govorile kao o sinu božice zime Mare, u poganskim kulturama prikazivan je kao trol i vilenjak, u kršćanstvu je njegov lik nastao iz lika svetog Nikole, a danas su mnogi uvjereni da ga je izmislila Coca-Cola... Ali istina o nastanku simpatičnog djedice duge bijele brade, velikog trbuha, rumenih obraza i crvenog nosa koji nam se ovih dana smiješi s reklama i o čijim dogodovštinama se na televizijskim ekranima vrte brojni filmovi, a djeca već tjednima s nestrpljenjem očekuju njegov posjet zapravo je kombinacija svih tih likova koja je nastajala stoljećima i zbog koje danas imamo bucmastog Djeda Božićnjaka u crveno-bijelom kaputu kakvog svi poznajemo. U germanskom folkloru prije preobraćanja na kršćanstvo postojale su priče o bogu Odinu koji je svake godine za vrijeme zimskog solsticija održavao veliku lovačku zabavu s drugim bogovima.
Leteći sibirski šamani
Na taj dan djeca bi objesila svoje čizme, u koje su stavljali mrkvu i šećer, blizu dimnjaka kako bi se Odinov konj mogao pogostiti, a Odin bi ih za njihovu darežljivost nagrađivao slatkišima. Upravo se ta tradicija povezala sa svetim Nikolom, odnosno ponajviše s njego- vim izgledom, jer je upravo Odin prikazivan kao bjelobradi starac koji je po nebu letio na sivom konju, a u kasnijim interpretacijama konja su zamijenili sobovi i saonice. Sam izgled Djedice proizlazi i iz ruske tradicije, odnosno ruske bajke o Dedu Morozu koji je na Silvestrovo djeci dijelio poklone, a koja ga prikazuje obučenog u crveni kaput i krznene čizme, što je u biti i logično za tako hladnu zemlju. Djed Božićnjak predstavlja zapadnoeuropsku varijantu Djeda Mraza koji se danas uglavnom naziva “komunističkim izumom”. Kako bilo, znanstvenici su potvrdili da crveno-bijela kombinacija Djeda Mraza originalno proizlazi iz priča o sibirskom šamanu koji je ulazio u kuće kroz dimnjake i ostavljao gljive žarko crveno-bijele boje koje su ljudi vješali na kamin. Gljive su povezane i sa sobovima koji su ih jeli, a sam šaman mogao je i letjeti. Ipak, sama crvena boja povezana je i s (crvenim) plaštem svetog Nikole, ranokršćanskog biskupa koji je u 4. stoljeću živio na području današnje Turske. Prema kazivanjima, bio je bogat, dobar i hrabar, a najpoznatija vrlina bila mu je velikodušnost. Upravo se datum njegove smrti u europskim zemljama uvriježio kao dan kad se djeci daju darovi, a preobrazba svetog Nikole u sekularni lik Djeda Božićnjaka zasluga je protestantske reformacije, a započinje 1804. godine u New Yorku. Tamo je proslava Božića krajem 18. stoljeća više nalikovala na nerede nego na tihu noć, a građani su za “poklon” najveću šansu imali dobiti udarac šakom u nos na ulici punoj pijanih i bučnih ljudi. U želji da pripadnicima srednje klase omogući drugačiji Božić, filantrop John Pintard je 1804. osnovao povijesno društvo i proglasio novim pokroviteljem grada svetog Nikolu koji se stoljećima smatrao zaštitnikom djece i pomoraca. Stanovnici New Yorka, među kojima je bilo mnogo onih nizozemskog podrijetla, brzo su prihvatili svetog Nikolu, odnosno Sinterklaasa, kako se njegovo ime izgovaralo na tom jeziku, a sam naziv Santa Claus (op. a., Djed Božićnjak na engleskom) proizašao je iz krivog izgovora te riječi. Ipak, na slikama i crtežima sa samog početka 19. stoljeća Djedica je još odjeven u biskupsku halju, a ne u topli crveni kaput. Njegov imidž uvelike je odredila dječja pjesmica Clementa Clarkea Moorea “Noć prije Božića” izdana 1822. godine u kojoj se spominju sobovi i saonice, a djedica se spušta kroz dimnjake u žutom odjelu. U crveno ga je odjenuo karikaturist Thomas Nast sedamdesetih godina 19. stoljeća, ali bunda te boje nije mu bila prvi izbor.
Sam je sebi bio model
Prvo je pokušao s prugama i zvijezdama s američke zastave pa ga je odjenuo u zeleno, ali lik nikako nije prihvaćala publika. Postao je to tek nakon što se Nast odlučio za crvenu kombinaciju s bijelim krznom, koju je odabrao iz vrlo jednostavnog razloga – jer je pristajala uz djedove rumene obraze i bijelu bradu. Upravo je taj crtež Coca-Cola koristila kao predložak za svoju božićnu reklamu u The Saturday Evening Postu iz 1920. godine i to zato što su boje Djeda Božićnjaka odgovarale njihovu crveno-bijelom logu. Ipak, smatrali su kako lik nije dovoljno radostan i veseo, pa su nekoliko godina poslije, 1931. kada je i krenula popularizacija reklama u časopisima, angažirali ilustratora Haddona Sundbloma. Sundblom je kao model koristio svog susjeda, a nakon njegove smrti ilustrator si je sam služio kao model. Upravo je njegov crtež popularizirao ovakav lik Djeda Božićnjaka, zbog čega se i proširila glasina kako ga je Coca-Cola i osmislila. Kroz stoljeća isprepletanja folklora, mitova i tradicija iz različitih zemalja stvoren je, kako god želite – Djed Božićnjak, Djed Mraz, Santa Claus, Sinterklaas ili Joulupukki – legendi je više nego što ih stane u ovaj tekst, ali za većinu njih i tako nisu presudni ni izgled ni naziv najpopularnijeg svjetskog Djedice, nego ono što on u sebi nosi – duh darivanja, duh Božića!